–
Oprosti
Nekad grabim rukama
sve što podsjeća na nekakvu akciju.
U oklopu sam tijela pognut u stidu
i stalnom iskušenju.
Nema osamljenosti gore od umišljenosti,
nema imetka korisnijeg od razuma.
Vjera jeste i strpljivost i stid
kad čuvas jezik od nečasna govora…
Rastače se memla pod mojim nogama
dok kročim vlažni stepenik života.
Da l` nešto drugo osvjetljava put
ko svjetlo milosti što dolazi od Njega…
Svijet ovaj i budući, dva su neprijatelja,
jedan naspram drugog, dva puta različita…
Samo Bog zna me bolje neg’ što znam
samog sebe,
al’ bolje znam sebe neg’ što me drugi
znaju.
Učini me Bože boljim od onog što drugi
o meni misle,
i oprosti mi ono što oni ne znaju!
Mustafa Širbić