–
… Na ovom putu si vizuelan i tih. Skoro sa distance, ali objektivno, doživljavaš okolinu, ulicu, ljude i događaje mirno i neplahovito. Duboko i s poštovanjem prema Stvoritelju i Njegovoj zamisli prihvatiti svijet sa svim njegovim protivurječnostima, zebnjama, tragedijama. Prihvatati ga s povjerenjem u konačnu sudbinu, u rasplet velike drame koju pjesnik pjesmom svjedoči do kraja. Djelovati sa svješću da si samo dio Velikog Apsoluta u kome je pjesniku dato da, kao umjetnik, postavi neka pitanja i zatim pokuša dati na njih valjane odgovore. Tvoje je da budeš fotograf i ostavljaš događaje i ljude sudu Vremena. I da ne osuđuješ jer Vrijeme je dovoljno strog i pravedan sudija.
Kao zanatlija i majstor znaš da preosjetljivo srce ne pogoduje pjesničkim poslovima. Koncentriranom tematikom svoga pjesništva ne predaji se “opijenosti srca”, ali ga ne neutraliziraj jer Ljubav je ključ i most ka povjerenju i razumijevanju i preduslov sreće.
Ponekad si tragač za životnim “trenom” čija snaga i ljepota kao da prijeti da zgasne prije nego bilo šta o njoj zaustiš, te na mah ćeš to bilježiti na najkraći mogući način, u svega nekoliko jezičkih poteza. Jer predao si se jednoj pipavoj izradi pričalačkih vezova u kojima tinja želja da se naš ljudski život pretvori u priču, i time se ne samo spase neumitne prolaznosti, nego da mu se dadne dubok smisao i ljudsko dostojanstvo. Ti si samo čovjek i tvoje male ljudske granice negdje završavaju. Nekim tekstom, nekom pričom o prolaznosti sveg od Gospodara stvorenog, ti samo svjedočiš, a onima što će se nadnijeti nad tvojim tekstom, neka bude za razmisliti, neka je pouka. Neka osjete da se pjesnik zaklinje.
Mustafa Širbić