Malo sjecanje, na skolske dane iz Sarajeva, zivot u Domu SVC, problemima, ali i onim lijepim stvarima – pokusati cu da vam docaram u narednih 10-tak nastavaka….
Moje đačko doba u Sarajevu 1 dio
Medicinska škola Sarajevo (Bjelave)
Godina 1978 ostaće zapamćena u mom sjećanju… Te godine u septembru mjesecu sam krenuo u srednju Medicinsku školu u Sarajevu…
Škola je bila posebna priča. Nova sredina, nova raja, novi profesori. Strogoća, disciplina.
Nešto zaista potpuno novo za mene.
Imali smo ipak i onih profesora koji nisu bili toliko strogi.
Ipak pomenuću samo neke: Profesor S-H Omer Selimović bio je legenda škole. Bio je svojevremeno gimnastičar. Atletski građen, frajer sa Bjelava. Donosio nam slike gdje mu u vazduhu na ispruženoj ruci sjedi djevojka. Imao je običaj da nam stalno ponavlja priču kako je na paleti vukao šporet uz Bjelave. Sunce upeklo, iza mene kolona auta, ali niko neće da me pretiče imaju respekt. Kada ćete vi to moći nikada, vidte se kakvi ste.. E moj profesore šta bi tek rekao za ovu današnju sms-generaciju.
Sjećam se jednom imamo pismeni i svi kontamo šta bi mogla biti tema, a on samo upali drvce od šibice, sačeka da izgori, da se samo ugasi i reče pišite to vam je tema.
Profesor Anatomije Vesić je bio ipak najspecifičniji profesor u cijeloj školi i nema učenika da ga neće pamtiti. Onizak, strog, pomalo čudan, uvijek dotjeran odijelo, košulja kravata. Vječiti neženja, a predavao nam je najteži predmet. Imao je posebnu bilježnicu u koju je posebno bilježio ko mu nije na času, e taj je sljedeći čas nagrabusio…
Profesor fizičkog Petko. Bivši bokser BK Željezničar. Onizak, malo stariji, ne tako strog. Pamtićemo ga po dobrom ali I po jednom događaju. Oko škole se okupilo oko 20-tak mangupa naoružani lancima i motkama. Navodno su čekali neke momke, koji su se zamjerili sa njima, bolje rečeno neko je nešta dobacivao njihovim djevojkama, pa su došli da to riješe…
Iste sekunde je Petko istrčao na raskršće, ali mu se odmah priključio i Omer. Prišao im je i poslije 3-4 izgovorene rečenice momci naoružani lancima i palicama su se razišli. Šta im je Petko rekao ostala je tajna….
Profesor Odbrane i zaštite pukovnik Bošković nam je uveo vojničku disciplinu. Plava kecelja obavezna, zakopčana do kraja, na stolu knjiga, sveska i olovka. Prvo zađe dok još stojimo da vidi jesmo li svi zakopčani do grla, a onda ako nekome slučajno fali dugme kaže: Fali ti dugme, radnje za prodaju dugmadi jedva te čekaju. Doviđenja! I izbaci gas a časa…
Profesorica Ljiljana Mitrović nam je predavala Sanitarnu higijenu. Bila je ljubiteljica čašice, pa nam je vrlo često dolazila u “veselom” stanju na čas. Naravno bila je to opšta zezancija sa njom….
Profesorica Latinskog jezika Nada Crnogorac je bila izuzetno stroga, oštra i neumoljiva. Padale su jedinice kod nje, ali je ipak na kraju godine ipak bila fer…
Profesorica hemije Ružica Terzić je bila odlična profesorica. Tražila je znanje ali nije bila jedna od strogih, tako da je pamtimo po dobrom…
Legenda prof. Sočo Ramiz, Trklja Milka, Jelena Suđić itd….
Kada se približi mjesec maj, najljepši mjesec u Sarajevu, to je već znak da je školska godina pri kraju… Maj je mjesec kada grad ponovo ozeleni, priroda se budi poslije zimskog sna i bliži se kraj školske godine. Mnogi se pripremaju za skori odlazak na more, planine, jezera itd.
Mi smo jedva čekali dan kada ćemo se vratiti svojim kućama, malo odmoriti od škole, domske discipline, lokalnih mangupa i strogih profesora. Jedva sam čekao ponovni susret sa rajom u Rogatici, maminu kuhinju koje se zaželim, igre u ulici i izlazaka na korzo…
I onda poslije ljetnjeg raspusta ponovo škola, ponovo odlazak za Sarajevo.
Dobro ću upamtiti jedan događaj iz Rogatice, kada sam sa svojim dobrim jaranima Mugdom i Enom šetali rogatičkim korzom. Bio je zima, naveče oko 20.00, i nije bilo baš puno raje na ulici. Bilo smo negdje oko ”Socijalnog” kada su Eno i Mugdo munjevitom brzinom strčali niz stepenice i otrčaše dalje niz ulicu prema Kruščici. Nije mi bilo jasno o čemu se radi. Stao sam i pogledao, u trenutku sam htio da vičem za njima. Pošao sam dalje uz čaršiju i nisam zakoračio ni par metara predmene stade neki čovjek.
Dobro veče momak.
Dobro veče odgovorih. Prepoznao sam ga bio je to Smajo.
Koji si razred i ko ti je razrednik, upita me.
Rekoh Drugi sam razred a Razrednik mi je Trklja Milka. Zbuni se malo al odmah dodade:
U koju ti školu ideš.
U srednju medicinsku školu u Sarajevu.
A ha.
Dobro momak. A ko su bila ona dvojica što otrčaše niz stepenice.
Koja dvojica, upitah onako kao da sam iznenađen pitanjem. Vidje on u čemu je fazon pa će ti:
Dobro momak doviđenja..
I ja njemu odgovorih Doviđenja.
Dođem kod Mikoja i naslonim se na njegov kiosk. Kad odozdo uz Harem pored banke neko tiho zove:
Muta, Muta, ima li ga.
Ma nema hajte vamo. Dođoše oni raspituju se.
Jel te pito ko je bio sa tobom.
Jeste prvo me to pito.
I šta si mu odgovorio?
Čuj šta sam odgovorio reko mu Mugdim Branković i Enver Pešto. Ma nisi valjida. Oj kako ćemo u ponedeljak u školu.
O teško nama.
Ma nisam ba reko ništa šta ste se prepali, i počnem se smijati…
Eto tako je to bilo…
Nastaviće se…