Moje đačko doba u Sarajevu 10. dio
Treće upozorenje vaspitača
Šibicari
Kada bi vikendom (ne svakim) išli kući obično bi išli tramvajem do ”Higijenskog” a onda pješke pored Vojne bolnice i kroz veliki park koji je krajem 70-tih tu bio. Inače tramvaj broj 1 je odmah skretao na Marin Dvoru a paralelno sa prugom išla je i ulica prema Željezničkoj stanici. A sa strane tramvajske i ulice sve je bio park.
Mi smo večinom išli bar po dvojica-trojica kroz taj park jer nam je to bila prečica do Autobuske ili Željezničke stanice..
E tu se obično nalijeće na ”šibicare”.
Ko su šibicari? Zašto savjet vaspitača da ih se čuvamo i da nipošto ne igramo?
Onaj koji ”razbacuje šibice” ima jedan karton koji je na zemlji, tri kutije od šibica (dio u koji idu šibice) i jednu malu kuglicu koja je od folije.
Oni to rade u timu. Najčešće njih od 3-5.
Tu oni organiziraju kockarsku igru u kojoj je cilj pogoditi ispod koje kutije šibica se nalazi neka kuglica, papirić ili neki drugi manji predmet.
Ovo se može izvoditi i sa nečim drugim, recimo plastične čaše i slično, ali su ipak najviše u upotrebi kutije šibica, pa otuda i naziv šibicari.
Dok ovo rade, grupa diže galamu, da bi privukla ostale ljude, koji u početku gledaju o čemu se radi. Onaj koji premješta kuglice, to radi tako, da lice sa strane može lako pogoditi, ispod koje kutije šibica se nalazi kuglica. U tome i je štos, da neko iz mase pomisli da će lako pogoditi gde je kuglica i da će tako LAKO zaraditi novac i ulazi u igru.
Ako to ne upali onda igraju varijantu – Jedan razbacuje šibice, drugi je u timu koji ga u momentima zagovara, treći otkriva šibice da vidi gdje se kuglica nalazi, četvrti je taj koji stavlja pare na već viđeno i naravno dobiva istu svotu novca koju je i uložio. To je mamac za žrtvu.
Lahkovjerni koji padaju na ovaj trik ulažu. Manj iznosi ponekad i imaju prolaz, sve dok se ne upeca veliki ulagač. E kada on stavi dobru lovu na jednu od tri kutije šibica i kada izgubi, onda pokuša još jedno ili dvaput i naravno svaki put izgubi.
Ishod je jasan i onaj ’ko se upecao na ovaj stari štos sigurno ostaje bez novaca, jer nema nikakve šanse da pogodi i to zato jer kuglica nije niti ispod jedne kutije šibica.
Tada na već dogovoreni znak ulijeće peti član ekipe koji iz sveg glasa zagalami:
Milicija! Milicija!
I tada svi bježe na sve strane čak i onaj koji je izgubio (ili više njih) možda pola svoje mjesečne plate.
Šibicari su tada već na nekom skrivenom mjestu i dijele ”dobit”.
Ovaj što je izgubio (ili više njih) uzalud se vratio i čeka gdje su oni da mu vrate novac ili da nastavi igru.. Vrti se tu par minuta i odlazi… a oni nakon 10 – 15 minuta ponavljaju svoj ritual i čekaju novu naivnu žrtvu, koja će se za trenutak ponadati lahkoj zaradi.
Ja sam to često posmatrao i divio se toj njihovoj virtuoznosti pa čak i glumačkoj uigranosti.
Nikada, mada sam to posmatrao uvijek kada bi išao na autobus na Autobuskoj stanici, nikada nisam mogao primjetiti kojom vještinom i brzinom on kuglicu postavi u onu kutijicu u koju želi.
Umjetnost i vještina šibicara i naivnost igrača….
Minci
Spominjući šibicare, sjetih se jednog momenta iz Rogatice sa hipi klupe.
Ne znam tačno koja je to godina bila kada je rahmetli Minci došao u Rogaticu.
Na njemu bijelo odijelo. Čak je koliko se mogu sjetiti imao i bijeli šešir na glavi.
Pravi mangup.
Sjedili smo na hipi klupi nas 4-5. Znam da je tu bio Alem i još 3-4 jarana…
Kada nam priđe čovjek kojega moram priznati prije nikada nisam vidio.
Zdravo momci ja sam Minci…
Izvadi tri kutije šibica i kuglicu od folije… i pita nas..
Pa mangupi hoćemo li baciti šibica pa ko bolji neka nosi…
Mi se onako sagledasmo, i rekosmo ma nemamo ti mi love Minci, izabravši najbolju varijantu da izbjegnemo igru…
A on razbaci čisto da mi vidimo kako on to radi…
Pošto sam gledao sarajevske šibicare, baš me je interesovalo kako to radi Minci koji je došao u Rogaticu iz Zagreba….
Možda nije bio na nivou sarajevskih šibicara ali mislim da nije ni zaostajao za njima…
I onda se otvorio i pričao nam kakao je na šibicama uzeo lovu i lovu…
Nastaviće se…