Moje đačko doba u Sarajevu 6. dio
Barake ispod Doma ”SVC”
Još jedan detalj iz ulice Porodice Foht koji treba spomenuti.
Ispod našeg doma bilo je fudbalsko igralište a uz sami dom bile su tribine, gdje je moglo sjesti nekih 150 osoba. U produžetku igrališta bile su barake sa gluhonijemim osobama.
Živjelo je tu nekoliko stotinjak gluhonijemih. Imali su svoje porodice, djecu, unuke…
Meni je, kao i većini domaca to bilo po prvi put da se susrećemo sa gluhonijemim osobama i to još u tolikom broju. Oni su bili da tako kažem zajednica u zajednici. Imali su svoj jezik, način sporazumjevanja, svoj smisao za humor ali i tugu…
U jesenjim a naročito proljetnim danima bili su dio naše svakodnevnice, jer smo lijepo vrijeme koristili da budemo vani. Neki od domaca su igrali fudbal neki su sjedili na tribinama gledajući utakmice a neki su sa knjigom u rukama ko fol nešto učili. A oni su isto tu, jer se igralište i tribine naslanjaju na njihove barake..
Posebna priča je kada su gluhonijemi igrali fudbal, pa čak su igrali u nekim gluhonijemim ligama. Imaju i sudije i sve ko pravo i mogu reći da su se u većini slučajeva dobro snalazili. Mi smo iz radoznalosti uvijek gledali te utakmice i bili uz tim u kojem igraju naše komšije…
U početku su nam gluhonijeme osobe bile čudne, pa čak smo se i plašili njih, ali kada smo ih upoznali shvatili smo bili u zabludi. Ima ih loših i dobri i zlih i dobronamjernih, uostalom kao i kod ”normalnih ljudi”
Naučili smo sa njima komunicirati, nešto osnovno, ali oni su nas u suštini sve razumjeli kada smo razgovarali sa njima, samo je potrebno govoriti polahko i tada nam oni čitaju sa usana.
U barakama su živjeli gluhonijeme osobe svih nacionalnosti..
Ipak jedini problem je kako tada i vjerovatno i sada je hladnokrvna i okrutna sredina koja te osobe izbjegava, ignoriše ili čak ismijava. Pošto ih je ovdje živjelo mnogo tako nešto se slabo dešavalo..
Ali nijednom čovjeku uopšte, ne smije na um pasti da se osjeća boljim, jer ko ti garantuje da sutra nećeš osvanuti kao onaj kome si se rugao ili pak mislio da si bolji od njega?!
Mogu samo reči: Imajmo respekt za sve ljude bez obzira na njihove mane…
To su bile naše prve komšije pune četiri godine.
Ne znam da li te barake postoje danas i da li u njima žive porodice gluhonijemih…
Džamija na Vrbanjuši. Ova slika je slikana otprilike od kraja našeg doma, odnosto od mjesta gdje su bile kancelarije vaspitača. Ispred ove džamije bila je a koliko vidim ima i sada predivna česma sa prelijepom hladnom vodom. Odmah iza ugla lijevo bila je prodavnica gdje smo često kupovali osnovne stvari koje su nam neophodne. Kada se krene desno niz ulicu odmah dolazite do tog igrališta za fudbal a u produžetku su bile barake sa gluhonijemim osobama…
Nastaviće se…