Sedmi dio
Izbjegli narod iz Pasic Kule prolazi pored naseg polozaja i ide prema Pokreveniku. U koloni ima i nesto omladine sa oruzjem i oni odlaze sa izbjeglim narodom na Pokrevenik. Izbjeglice nam pricaju o strahotama koje cine cetnici. Cetnici zauzimaju i pale sela: Pasic Kulu, Bjelogorce, Kosovo, Kozice, Cubrice i Cadovinu. Komanda prve Rogaticke brigade ne preduzima ama bas nista da pomogne narodu ovih popaljenih sela. Umjesto da jedinica pomogne u odbrani ovih sela borci odmaraju i jedu janjce na Pokreveniku. Poslije pada Cubrica i Cadovine poceo sam da sumnjam u ispravnost odluke prve Rogaticke brigade. Prvih desetak dana vod kojem i ja pripadam odlazi da postave zasjedu na cesti Seljani-Pesurici. Zakljucili smo da jedino na taj nacin mozemo doci do kvalitetnijeg naoruzanja. Tokom nasih izvidjanja smo primijetili da su svi srbi pa cak i starci cobani i seljaci na njivama naoruzani do zuba, u najmanju ruku automatskim puskama i svi su opasani rucnim bombama. Borci su zakasnili 2-3 minute. Cestom prolaze cetiri putnicka utomobila. Vratili smo se u sami mrak na polozaje. Poslije vecere dogovorili smo se da ujutro dobro poranimo i da postavimo zasjedu. Vodic je spavao sa nama. U zakazano vrijeme probudila nas je straza i krenuli smo. U samu zoru stigli smo na odredjeno mjesto. Desetak ljudi je ostalo da nam pruzi pomoc ako bude trebalo. Isti ljudi stitili su nas prilikom povlacenja. Malo je vremena proslo kad se zacu brujanje motora putnickog vozila iz pravca Seljana. Pustili smo auto da udje izmedju nas. Zacuse se pucnji. Auto je sletio sa ceste i zaustavio se u jarku. Iz auta izletise dvojica cetnika. Jedan krenu prema Tmoru a drugi se svali u jarak. Cetnik koji se svalio u jarku pokusa da baci rucnu bombu na naseg borca koji je krenuo prema njemu. Uvidjevsi da bi mogao ziv da padne u nase ruke drugu bombu je bacio pod sebe. Drugog cetnika koji je trco u pravcu Tmora ubili su ljudi iz zasjede. Posto je zasjeda uspjela vratili smo se na nas polozaj puno, puno bolje naoruzani. Tu vece na nas polozaj dolaze borci iz sela Gornji Dub, Donji Dub i Sljivno. Dosli su da nas zamole da zajedno sa njihovim borcima zauzmemo jedan polozaj koji drze cetnici i odakle provociraju i terorisu. Tu noc nismo mi drzali strazu, odmarali smo. Osvanuo je pravi junski topli dan. Dogovorili smo se kako da nastupimo veceras prilikom izvodjenja akcije. Poslije podne negdje oko 18 casova ispred naseg polozaja zacuse se iznenada pucnji po nasem polozaju. Pucnjava je trajala nekih pet minuta. Kako je pocela tako je i prestala pucnjava. I danas kad razmisljam o tome ja pomislim da je po nama pucala nasa policija. I danas podlijezem istom utisku a razlog je jednostavan. Da ne bi mi ucestvovali u napadu na cetnicki polozaj. Poslije ovog dogadjaja u mene se uvlaci crv sumnje protiv komande Rogaticke brigade. Dolazi mi u usi kad mi je Lutvic rekao da su se dogovorili sa cetnicima o ne napadanju jednih druge. Posto se priblizavo kurbanski bajram otisao sam kod jednog domacina da mi odobri da se okupam i obrijem. Da budem bar malo uljudan za bajram. Odgovorio mi je sto mi navlacis hasumu na kucu. Vratio sam se na polozaj. Kad smo vecerali skupili smo se da se dogovorimo ko ce na strazu. Djevojke smo oslobodili svih tezih radnji. To su bile prve djevojke borci prve Rogaticka brigade. Posto smo sjeli poceli smo razgovor sta dalje da se radi. Pricali smo o tome kako nasa komanda neradi nista dobro za ovaj nas ocajni narod. Svaki dan slusamo o patnji naseg naroda u BiH. Pricali smo kako i danasnji dan prodje i kako cetnici zapalise i selo Sljedovice, pobise i protjerase njegov narod u izbjeglistvo. Rekao sam da nas je nasa komanda odvojila od nasih porodica koje ostadose u gradu. Dosli smo na Pokrevenik da cuvamo porodice Lutvicu, Osmanovicu i Alajbegovicu a da nasi najmiliji ostadose u gradu nezasticeni.
Dogovorili smo se da se vratimo u grad prvom prilikom koja nam se ukaze.
Trinaestog juna kuhar koji je dijelio veceru obavijestio nas je da je iz grada dosao Lutvo da povede one koji hoce da se vrate u grad. Ujutro se spustismo u selo. Posto je bio prvi dan bajrama domacice nas posluzise slatkisima. Nisu ni slutile zasto smo svi sisli sa polozaja. Okupise se i domacini i posluzise nas icem i picem a domacice jos i kafom. Otpocesmo sa razgovorom. Upitasmo domacine da li je istina da je stigo Lutvo iz grada. Odgovorise da je Lutvo stigo juce i treba danas da se vrati. Tako kroz pricu zamolismo jednog domacina da pozove Lutvu. Pola sata kasnije pomolise se domacin i Lutvo. Kad nas je Lutvo video osmijehnuo se i nazvao nam selam. Rukovao se sa svakim od nas. Mi mu rekosmo da mi zelimo da se vratimo u grad zajedno sa njim. Odgovorio nam je:
Dobro dosli Rogaticani moji.
Domacini i njega posluzise i pocese da nas mole da ostanemo na polozaju da ce nas oni hraniti malo bolje i da ce ispuniti sve sta trazimo. Nisu ni slutili da smo donijeli cvrstu odluku i da tu odluku ce mo ispuniti. Odgovorili smo da je odluka konacna i da je necemo ni po koju cijenu promijeniti. Mi borci iz grada da drzimo polozaje a narod iz sela ni da pomene da bi trebali i oni sa nama da drze polozaje. Blizilo se podne i Lutvo nas obavijesti da ce mo krenuti oko jedan sat. Svi smo ponijeli sa sobom ono sto smo i donijeli. Tacno u jedan Lutvo naredi da stanemo u dvojni red.Poslije postrojavanja Lutvo stade na celo kolone i mi krenusmo za grad. Isli smo u razmaku jedan od drugog. Morali smo da se krecemo oprezno da ne bi slucajno naletili na cetnike. Iduci polako sa velikim oprezom stigli smo pred sami aksam u Zlatni do. Tu smo zastali da se dogovorimo kako ce mo u koloni da se spustimo u sami grad. Jedan red ide sa desne strane a drugi sa lijeve strane regionalnog puta Pasic kula-Rogatica. Stigli smo oko pola deset navece do kuca Vatresa na Biljinu polju. Iz kolone izadjose dvije sestre Sanija i Nina i odose kuci da obidju svoju porodicu.
Nisam ni slutio da mi je to poslednji put da vidim Saniju (Slavnicku). Ona je kasnije poginula, kako sam cuo, spasavajuci svog ratnog druga Rikija koji je bio ranjen negdje kod Kukavica. Da im dragi Allah obadvome podari lijepi Dzennet.
Mi nastavismo sa jos vecim oprezom da idemo prema gradu. U Gracanicu stigosmo negdje oko dvadeset dva sata.
Na ulicama nas docekase mladi koji su ostali u gradu i stariji.
Nastavice se…