SAFVET-beg BAŠAGIĆ(1870. – 1934.)
Jedino je književnost neuništiva
“Jedan narod može doživjeti politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a ti su umotvorine koje mi zovemo literaturom. Taj trijumf ostaje za vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima”.
Ovo je, između ostalog, 1912. godine zapisao Safvet-beg Bašagić, bosanskohercegovački pjesnik, historičar, dramski pisac, sakupljač usmenih umotvorina. Za Bašagića kažu da je bio gromada od čovjeka, jedan od najuglednijih intelektualaca sa naših prostora.
Rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju u begovskoj porodici, kao prvi sin Ibrahim-bega Bašagića. Porodica je živjela u Foči, Mostaru, da bi se potom preselila u Sarajevo gdje je Safvet završio ruždiju (osnovna škola), a potom i gimnaziju.
“Još kao đak u drugom razredu gimnazije pokušava pisati stihove. Dok je bio na studiju u Beču gdje je slušao orijentalne jezike i historiju, pripremao je za štampu prvu zbirku pjesama “Trofanda iz hercegovačke dubrave”, koja je štampana 1896. u Zagrebu. Trofanda je zapravo naziv za prvo voće. Pošto tada nije bilo izdavačkih kuća, Safvet je štampao u vlastitom izdanju”, kaže Medhija Maglajlić, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Poslije 1896. godine nastaju i pojavljuju se i druga Bašagićeva književna djela.
“Spomenula bih djelo “Kratka uputa o prošlosti Bosne i Hercegovine” gdje Safvet-beg Bašagić daje historijski presjek dokumenata o zbivanjima u BiH od 1463. do 1850. godine. Izlazi potom dramski spjev “Abdullah paša” i to 1900. godine u Sarajevu, slijedi 1905. godine nova zbirka pjesama “Misli i čuvstva”. Napisao je i jedan osvrt na 400. godišnjicu dolaska Gazi Husrev-bega u Bosnu”, podsjeća Maglajlićeva.
Doktorirao u Beču
Kaže da je Safvet-beg Bašagić doprinio proučavanju starih begovskih porodica što se može vidjeti iz njegovog djela “Najstariji ferman begova Čengića” iz 1907. godine.
“Vrlo značajno djelo je i “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”, gdje daje jedan bibliografski presjek svih naših književnika, pjesnika koji su porijeklom iz Bosne, a svojim djelom su ušli u književnost Turske, Perzije ili nekih drugih zemalja. Sa pitanjem prepjeva pjesništva na orijentalnim jezicima Bašagić se suočio pripremajući doktorsku disertaciju koju je na njemačkom jeziku branio u Beču”, priča Medhija Maglajlić.
Dodaje kako se i Safvetov otac Ibrahim-beg, koji je imao visoke dužnosti u turskom parlamentu, bavio književnošću.
“Safvet je pisao pod pseudonimom Mirza Safvet. Bio je pjesnik, historičar, dramski pisac, prevodilac sa orijentalnih jezika. Sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem Safvet-beg Bašagić je 1901. pokrenuo list “Behar”. Godine 1907. pokreće i politički list “Ogledalo”, koji se ubrzo i ugasio. Bio je izabran u Bosanski sabor 1910. godine”, ističe Maglajlićeva.
Safvet-beg Bašagić je kasnije imenovan kustosom Zemaljskog muzeja BiH, odakle je otišao u penziju.
“Safvet-beg Bašagić je bio gromada i od 1900. godine do smrti jedan od najuglednijih naših intelektualaca. Možemo slobodno kazati da je bio u svim kulturnim pothvatima kao temelj koji je značio uspostavljanje koraka naših intelektualaca sa evropskim dostignućima”, ocjenjuje Medhija Maglajlić.
Safvet-beg Bašagić bio je oženjen Fahrijom koja se također prezivala Bašagić. Imali su dva sina, Fikreta i Namika, i kćerke Almasu i Enisu.
“Sinovi su ranije umrli. Kada je Safvet obolio, njegova njegovateljica je bila kćerka Almasa. Bolovao je više od deset godina. Njegov život se ugasio u aprilu 1934. godine. Ni kćerka Almasa nije više među živima. Ostala je samo Enisa od njegove djece”, kaže Maglajlićeva.
U listu “Novi behar” ostalo je zapisano da do 9. aprila 1934. Sarajevo nije vidjelo veličanstvenije dženaze od one Safvet-begu Bašagiću. Povorka je krenula iz Hrgića ulice, a na dženazi je bilo 5.000 ljudi. Ukopan je u haremu Begove džamije u Sarajevu.
(Preuzeto sa: http://www.ekapija.ba )
Hasbihal
Sjecaš li se jošte, Mirza,
kad si bio d’jete malo,
kako bi ti mirno srce
od miline zaigralo,
kad s’ iz usta svoga oca
“Kaside-i Burde” sluš’o
i poletnim mislima se
do zanosa dizat’ kus’o?
Sjecaš li se: kako pjesnik
u visokoj pjesmi zbori,
kad mu duša u ljubavi
pram ljubljenom Bicu gori?
Ja se svega dobro sjecam
kao da je juce bilo!
Kako ne bih sjecao se,
kad s’ o Bicu govorilo,
koje moju dušu hvata,
k’o što bršljan hvata granje,
i ta moja uspomena
Najviše je moje znanje.
Eto tako od djetinjstva
moj duh Njega vjecno prati
i kuša Ga opjevati,
al’ ne moze da Ga shvati.
Ko ce shvatit’ ono Bice,
kome Bog “Levlake…” rece,
kad Ga pozva u posjetu –
na mubarec-Miradz vece.
Ko ce shvatit’ Bice, koje
citat’, pisat’ nije znalo,
a nama je u Objavi
uzvišenu vjeru dalo.
Kol’ko god je moja mašta
uzdizala laka krila, –
do Njegova dostojanstva
nije nikad doletila.
Volja mi je bila jaka;
da su mogle slabe sile,
sve bi cv’jece zemne srece –
u taj Mevlud ukitile.
Hodi, srce, da u dvoje
danad slozno zapjevamo –
i oduška svom veselju
na ovome mjestu damo.
Što da vise razbijamo
glavu: s biti i ne biti?
kada cemo, kud sve ide,
morat’ ici – i ja i ti.
Sermija je mog zivota:
kao sunce svjetlo celo,
a uz gr’jehe naci ce se –
i gdjekoje dobro djelo.
Osim toga u Svemilost
izgubio nisam nade;
a na Sudnjem danu znadem,
Zagovornik da imade,
koji ce i gr’ješnog Mirzu
pod okrilje uzet svoje;
jer nikada nisam rek’o:
jedno – moze biti – dvoje.