–
Enver Colakovic
Jos kao dijete bio sam obolio od neke teze bolesti koja me kroz dulje vrijeme drzala prikljestena za krevet. Zamislite kako je to teska kazna nestasku od svojih trinaest- cetrnaest godina, koliko mi je tada bilo! Moj otac, prezaposlen covjek, dospijevao je tek u podne zapitati me kako sam i nedostaje li mi sta. Uvece je ulazio u moju sobicu da pokraj mog kreveta provede pola sata u razgovoru s majkom. Razumije se da su govorili o trznim cijenama i nabavama i otac je usput upucivao majku u manje poslovne tajne…… Majka, takodjer zaposlena zena, navracala se preko dana i po nekoliko puta, ali samo da me pokrije, promijeni oblog……..oduzme knjigu prica ili crtacki blok.
– Gospodin doktor je zabranio!- bile su njene ponovne rijeci…….Ubijala me dosada, tiha i bolna………pa sam osjetio neku vrstu djetinje melanholije…Spavati, jesti, piti vruci caj, gutati pilule……..Zar sve to nije neizdrzivo?
Jednoga dana javi mi otac da ce me posjetiti nas rodjak Salihaga, stari i dobri zanatlija iz sarajevske carsije.
-I ne budi tako kiseo, sinko! Vladaj se uljudno! To je stari covjek, znas…vrijedan postovanja i paznje…Probudio me tog poslijepodneva Salihagin ulazak u moju sobu. Dragi moj Salihaga! Sada, kad ovo pisem, sjecam se kako smo ga preklanjske godine nosili na ramenima put groblja na Nisanu…Sjecam se i suze mi naviru na oci……
-Kako si, sinko? Cujem da vec pet-sest dana lezis…Evo, na, donio sam ti prtokola…….
-Ded`mi, dina ti Salihaga ispricaj nesto…Kako je vani?…Jel`lijep snijeg? Ima li djece po sokacima? Grudaju li se?…Ima li…
Odgovarao je dobri Salihaga na sva moja pitanja.Trudio se da me sto vise zabavi…….samo da zaboravim svoj polozaj i bolest. Htio mi je pribaviti bar malo radosti, pa je izmisljao mnoge stvari koje bi me mogle zanimati. Na kraju videci da se “s tim djetetom mogu i pametne lakrdije trosit” i da sam, kako je na rastanku rekao i mojoj majci, “poceo zreti k`o mlada jabucica u babinu mu vrtu”, ispricao mi je i ovu
Legendu o Ali-pasi………..koja mi je svojim tako slatkim istocnjackim sadrzajem skratila duge dane bolesti i razbudila moju djecacku mastu. Tri dana pricao mi je postupno, od poslijepodneva sve do mrkla mraka…
Neka mi dragi moj Salihaga oprosti sto cu ovoj sladunjavoj prici dodati ponesto i iz svoje maste i sto ce ona time mozda izgubiti od svoje poucnosti. Neka mi, isto tako i mnogi citatelj………..ne uzme za zlo sto u ovoj legendi nece naci ni godine, ni datume, ni povjesne osobe, nego samo srce, ljubav, bol i dah onoga lijepog starog doba. Ovo je dakle, samo legenda, hikjaja, ono sto je moglo nekada i biti, ali vjerovatno- sigurno cak- nije ni bilo, nego je sve to rodila masta nasih dobrih djedova i pradjedova, pri dimu zuta tutina i mirisu crne kahve……….Njezin cilj je, ukratko, da vas, dragi citatelju, odvede u zlatnu proslost, u kojoj se zivjelo zato da se uziva zivot, a ne da se stjecu i gomilaju milijuni, polozaji i medalje…
Legenda o Ali-Pasi
Negdje s prva novoga vijeka osvitalo je Sarajevo, Bosna-Saraj, lijepi bijeli grad na Miljacki, u rumenilu svibanjske zore, a budili su ga mujezini sa stotinjak dzamija, koji su melodiozno pjevali: Allah je najveci!
Kroz jutarnju polumaglu stizali su vjerni Sarajlije u dzamijska perdvorja. Sabah je. Valja Allahu zahvaliti na milosti sto je poklonio nov dan svom roblju na zemlji. I crkve su zvonjavom pozivale na jutarnju molitvu, pa su i krscani i hriscani ulazili tiho u svoje bogomolje. Cak i ono nekoliko jehudija, koji su se vec bili naselili, ranili su u ta blagoslovljena vremena, kada su arabe, natovareni konji, i trhonose s uzetima preko ramena bili jedina prometna sredstva. Kese, dukati,jaspre i grosi bili su u ta sretna vermena novci, a sve knjigovodstvo svodilo se na prosti rabos i kredu. Veresija se “knjizila” u obliku bijelih crtica ispisivanih kredom na direcima i vratima, tako da su se one kroz mjesec-dva pretvarale u citave naslage bijelih taraba. Ipak su i duznik i vjerovnik uvijek znali “cistu kontu” i bili zadovoljni svojim trgovanjem. “Duzan si mi devetnaest i jedan gros”, ili jos tri dukata, pa smo se naravnali” ili “dvije kese br’te, pa smo sve naravnali za kucu, neka bude tvoja.”
Mirnim tim Sarajem, njegovim krivudavim i uskim ulicicama i mahalama, sarolikom carsijom i citavom blizom i daljom okolicom upravljao je tada valija, poslan iz Stambola od Visoke Porte, poslan u zemlju Bosnu, u ovaj cudni vilajet, koga su vec tada ucili da mirno i strpljivo podnosi svoje ropstvo, a tudje gospodstvo, premda se ono u tim vremenima nije gotovo ni osjecalo. Narod je bio tih i pobozan, a u svijesti su mu bile ugradjene misli: Bosna je Bosna, a neko mora vladati, pa zasto da to ne bude padisah kada je tako silan i jos “sveceva koljena”.
O kamenu kaldrmu udarale su tog jutra po cijelom gradu drvene nanaule, crvene kozne firale ili teske cizme. Svijet se bio razmilio kao po mravinjaku. Svak je polazio na svoj posao. Niz strme mahale zurili su trgovci s okolnih brezuljcica u carsiju, u svoje magaze, ucenjaci, visa i niza ulema, u mektebe i medrese na predavanja, djaci i segrti, pak na svoj posao… Kako li je bilo lijepo pogledati na te bijele i sarene ahmedije, zlatom i gajtanima izvezene odjece, siljate firale! A tek ona zadovoljna lica, rumena i nasmijana…!
Gradske kapije otvaraju se i stoji skripa teskih drvenih vratnica na zahrdjalim sarkama…
Po trgovima i mahalama sve ozivljuje, sve se uzurbano pokrece. Dan pocinje, rad pocinje, zivot tece. Djevojke umotane, zivo obojenim opleccima toce vodu u pokositrene bakrene djugume na sokacnim cesmama. Rijetke su kuce iz kojih se ne cuje talasasta melodija nase narodne pjesme-sevdalinke, koja se tada radjala u bezbriznosti i zadovoljstvu, u nabujaloj strasti mladih bekcica i jos mladjih zdravih i jedrih djevojaka. Nasa pjesma, koja se pjeva poravno…
A tek svibanj i rascvali jorgovani u bascama, behar po drvecu bijel, mirisav i njihan vjetricem… Toplina sunca koje se radja, krasno plavetnilo neba, koje se pokazuje iznad magle, sto nestaje…
Umorni pasvandzije, koji su cijelu noc setali po carsiji od magaze do magaze i opipavali teske katance, cuvajuci tako svjetsko dobro od lopova ili vatre-opasne jangije-polagahno se spremaju na pocinak. Svi se skupljaju pred Ibrinom “kahvom” otpasuju teske sablje i pozdravljaju se:
Sabah hajrola, hadzi Murataga! Eto, Bog i nocas sacuva carsiju. Velika mu slava i hvala! Sad i mi moremo br’te na pocinak… A san me hvata…
Dok se dizu poklopci s ducana, spustaju cepenci i iznosi roba da je svak moze vidjeti vec se po carsiji cuje telalov talambas. To je sabah haber, neka vrst jutarnjih novina. Ili je ko umro ili neko nesto prodaje ili valija stogod porucuje.
Mnogi carsinlija izasao u sokak da cuje novosti. Oni kojima su ducani blize telalu samo su izvirili kroz vrata, a telal, visoki Arifaga, ima i dva sina, a isto toliko i kceri. Poznata je on osoba u seheru. Svak ga voli i pazi. Svak ga pita za savjet, te: hocu li kupiti ovo… te: bih li prodao ono…te: kakav ce, sta bi ti rek`o, Arifaga, bit` ovog ljeta Pazar u Visokom? A Arifaga svakoga nasavjetuje i raste od zadovoljstva sto bas njega pitaju…..