MAĆEHA
(Priča iz knjige “Putovanje u prošlost)
Ramo Arnautović (Rođen u Rogatici- Živaljevići)
O Rami Arnautoviću je pisano u temi Rogatičani, o kojima treba pisati
Zanimljivu priču zapamtila sam, i po običaju zabilježila, još kad sam bila u šestom razredu osnovne škole. Na čas geografije trebalo je da svi od kuće donesemo samostalno nacrtanu skicu užeg i šireg zavičaja. Kada je Alma došla na red, rekla je skrušeno, kao kakav veliki pokajnik, oborena pogleda:
– Nisam uradila, jer nisam imala vremena…
– Kako to, Alma, da učenik šestog razreda nema vremena za domaću školsku zadaću? � pitala je nastavnica Ajša, gotovo bojažljivo kao da je predosjećala nešto neobično.
Alma je samo malo podigla glavu, pokazala nastavnici svoj tužni pogled iz koga potoci samo što nisu krenuli. Ali, ništa nije odgovorila. Pogled je sve kazao, a nastavnica ga je razumjela. Umjesto nje javile su se njene kolegice, govoreći uglas bez reda, da Alma ima “opasnu” maćehu, da je ona ne trpi, stalno tjera da nešto radi, progoni je i tuče…
Na riječ “maćeha”, nastavnica se trgla. Njene prelijepe oči upadno su bljesnule, dok su poluotvorene usne ostale bez riječi, a tijelo nekoliko trenutaka u istom položaju. Očito, bila je iznenađena i dirnuta. Svi smo to zapazili. Upravo taj detalj pobudio je interesovanje dječaka i djevojčica za pojam maćehe. Gurkali su se međusobno, poluglasno pitali jedno drugo o čemu se radi, komentarisali. Onda je nastavnica ponovo uzela kormilo časa u svoje ruke, autoritativno kao i uvijek.
– Bi li neko od vas objasnio, onima koji ne znaju, šta je to “maćeha”, koga se tako naziva? Neka nam to kaže svojim riječima � pitala je razred.
– To je žena, na primjer, našeg oca, koja nije naša prava mama � reče odlikašica Jasna nakon podužeg čekanja prvog odgovora.
– Ja mislim da je to svaka žena koja se loše odnosi sa djecom, koja ih progoni i ne voli � javi se otresita crnooka Mensura iz treće klupe.
– Moj tata je kao siroće, nakon rata, bio smješten u jednoj seoskoj porodici, čuvao njihove krave i ovce, i radio druge poslove, a oni se prema njemu odnosili kao maćeha. Maćehinski, kako on kaže � mišljenje je sićušne dugokose Merside iz prve klupe trećeg reda.
– Moj dedo bio je u dječijem domu za ratnu siročad u Turbetu, u Gračanici i u Kiseljaku, pa nam je pričao kako su se u tim domovima prema djeci odnosili kao maćehe. Grdili ih, kažnjavali i tukli, a djeca onda bježala i smrzavala se � ispričao je dugonogi Goran iz pete klupe srednjeg reda.
– Pored našeg sela ima jedno brdo, sa šumom i krčevinom, koje se zove “Maćeha”. Tamo gonimo goveda na ispašu, beremo jagode kad ima, a nekad i gljive, igramo se i radimo školsku zadaću � pametno će, i ozbiljno, inače uvijek vižljasti Munib. Većina djece se nasmijaše. On im se okrenu raširenih ruku, dodavši: “Šta je smiješno, tako se zove!”.
– U novinama je pisalo, a bilo je i na televiziji, da je neka žena svoju sitnu djecu stalno tukla i kažnjavala kao da im je maćeha, pa ih je i policija morala braniti.
A druga žena je svoju malu djecu vezala za radijator, tukla ih i kažnjavala da tu spavaju � kazala je oštroumna danas govorljiva Indira iz treće klupe do prozora.
– I ja sam na televiziji vidio i čuo da je neka žena udavila svoju djecu kad se nešto naljutila… � dodade plećati Sanel s kraja srednjeg reda.
– E pa, djeco, svaka vam čast! Vidim da uzalud ne sjedite u školi, a tako se od vas i očekuje. Svi ste, uglavnom, ispravno govorili o zadatom pitanju, čak i više od toga. U svakom od vaših izlaganja ima puno istine, ali se sve to još može dopunjavati i pojašnjavati � zaključi nastavnica ovaj kolektivni dijalog.
U razredu nasta tajac. Svi očekuju nastavak Ajšinog monologa, ali ona šuti, šeta od prozora do vrata gledajući preda se. Naše oči je prate tamo-amo, kao usporenu pingpong lopticu u igri. Dok je tako šetala, u njenoj glavi su se rojila dramatična pitanja, nametnuta nenadanim obratom ovog školskog časa. “Kako ispravno nastaviti razgovor i odgovoriti na pitanja i predodžbe ove djece o pojmu “maćeha”? Dobra ili zla? Po pravilu ili individualno? Od slučaja do slučaja? Kako biti pravedan?”, razmišljala je.
– Jasnina definicija je najpotpunija � prekinula je šutnju i šetnju. � Čestitam, Jasna! Tu bi se mogla uvrstiti i riječ “pomajka”, pa da rečenica bude još potpunija. Međutim, u odgovorima ostalih sadrži se i ono što šire objašnjava pojam “maćeha”. Na primjer, u Mensurinom, Mersidinom, Goranovom, Indirinom i Sanelovom odgovoru riječ je o “maćehinskom odnosu” prema djeci, od ljudi koji bi po svojim dužnostima trebali djecu bolje da paze. Tu spadaju staratelji koji su u svoju kuću primili siroče na izdržavanje i odgoj, bilo uz naknadu ili besplatno. Zatim vaspitači u dječijim domovima i obdaništima, ali i vlasti koje se brinu o dječijim ustanovama. Umjesto da se majka i otac ponašaju majčinski i očinski � oni se ponašaju maćehinski, kao što se ljudi ponašaju ljudski ili neljudski, čovjek � čovječno ili nečovječno, itd. Maćehinskog odnosa spram djece ima mnogo u našem društvu, u nama i našem okruženju. Bilo je i ranije, a danas naročito � kazala je nastavnica aludirajući na mnogo toga što ja tada nisam znala, a kasnije sam “uživo” spoznala, ili pročitala.
– A Munibov odgovor? � dobacuje nekoliko glasova iz zadnjih klupa.
– Munibov odgovor je zagonetka, to bi mogla biti posebna tema…
– Oho! Bravo, Munja! � čulo se među dječacima.
– Naziv brda i okoliša imenom “Maćeha” vjerovatno ima veze sa nekom maćehom koja je nekada u selu živjela i imala neke veze sa tim zemljištem. To bi trebalo ispitati. Kako je nastao taj naziv za to brdo, ko mu je i kada dao to ime, po kojoj maćehi i zašto. Najbolje bi bilo da to naš Munib ispita, bez žurbe, lijepo sve zapiše i sastavi referat, pa nam ga ovdje pročita � zaključi nastavnica raspravu o postavljenom pitanju.
– Eto ti, Munja, dobio si domaću zadaću � dobaci Hazim šeretski, a svi se nasmijaše, uz dobronamjerni pljesak.
– A sada bih vam i ja sa svoje strane nešto kazala o maćehama kao osobama koje postoje i žive u svim narodima, u svim zemljama, po svim meridijanima i paralelama. Mnoge knjige pisale su o maćehama, mnogi časopisi i listovi širom svijeta i u gotovo svim vremenima prošlosti. I usmena predanja su hiljadama godina prenosila s generacije na generaciju razne priče na tu temu. Neke sa pozitivnim, ali većina sa negativnim porukama…
– Baš bih voljela da pročitam neku od takvih knjiga � poluglasno veli uvijek ozbiljna Tiđa kolegici do sebe.
– Ja sam poznavala jednu ženu, Razija joj je bilo ime, sa izrazito pozitivnim odnosom spram djece kojima je ona bila maćeha � nastavila je Ajša započeti monolog. � Brinula se i podizala petero sitne djece svoga muža, iz prvog braka. Majka te djece umrla od srca. Dvoje od njih bili su toliko mali da svoju majku nisu ni zapamtili. Dugo vremena mislili su da je Razija njihova majka, pa su se svađali s djecom iz komšiluka kad bi im suprotno dokazivala. A kada su definitivno bili sigurni da je to tačno, plakali su i danima bili tužni… Znači, ta pastorčad bila su zadovoljna svojom pomajkom, odnosno maćehom. Jer, sve što neka dobra majka čini za vlastitu djecu, činila je to i Razija za svoje pastorke. Čak i više, jer ih nikada nije istukla, grubo zaružila, nečim kaznila. To inače čine sve majke, pa i one najbolje… � nastavnica zastade spazivši Almu kako briše suze, oborene glave, a onda produži:
– Ali, da se razumijemo, maćeha Razija to nije činila da bi se nekome dodvorila, ili kod Boga zaslužila milost. Ona je tako činila iz unutrašnjih, ljudskih pobuda, jer je smatrala da tako svi treba da se ponašaju prema djeci, da je to normalno, ono pravo ljudsko ponašanje. A kada ta djeca odrastu pa i sami postanu roditelji, i oni će tako da se odnose prema svojoj i tuđoj djeci, rezonovala je ova dobra žena. Jadnica, i sama je u djetinjstvu imala maćehu, zapravo dvije maćehe, i obje su bile loše po nju, pa kada je udajom za udovca ona trebala da postane maćeha, zarekla se sama sebi da će svojim pastorcima biti kao majka. I zadatu riječ je časno održala… � nastavnica je naglo zašutjela, a mi zapazismo naviranje tečnosti u njenim očima prije nego će okrenuti glavu prema prozoru i tu ostati. Bilo je očito da se uživila u priču i da priču srcem doživljava. To može samo onaj ko je nešto slično doživio. Zato sam pomislila da priča još nije završena i da ono najvažnije tek slijedi.
– Možda je Razija po prirodi bila takva osoba, pa drugačija nije ni mogla biti prema toj djeci? � glasno razmišljam i pitam, da bih narušila šutnju i pokrenula nastavnicu.
– Jeste, u pravu si. Razija je zaista bila takva, ali njena volja je bila dominantna, da bi njena prirodna naklonost prema djeci ostala takva do kraja života. Volja je nadvladavala sve njene skrivene emocije, nepovoljne porive, iskušenja i utjecaj okruženja. Voljom je gušila negativno u sebi, a raspirivala pozitivno, korisno za djecu. Učila ih da jedu, da hodaju, da se lijepo ponašaju, da vole knjigu, da se čisto održavaju, da znaju razne korisne poslove, kao i svaka dobra majka, bez ikakve prisile. To nije bilo lahko i to je dugo trajalo, pola života. Dok djeca nisu stasala. Pa i kada je otac te djece, njen muž, umro, ona je jednako nastavila, sve do njihovog osamostaljenja. Čak je i svoju imovinu, nekretnine, njima namijenila… Dakle, radi se o izuzetno pozitivnoj ličnosti kada je odnos prema djeci u pitanju. Naročito kada je riječ o maćehama. Ovo je samo jedan primjer dobre maćehe. Sigurna sam da ih ima još, i mnogo više nego što mi znamo. Mogli bismo zaključiti da, ipak, nisu sve maćehe loše pomajke. Tako ja mislim. A vama preporučujem da čitate knjige, beletristiku i drugu literaturu. U njima je obrađivana i ta tema, a tuđa iskustva iz knjiga dobro će vam doći da lakše formirate svoje stavove i mišljenje o nekom pitanju. “Dobro je svašta znati, zlu ne trebalo!”, često bi djeci govorila njihova maćeha Razija… � nastavnica Ajša prvi put na ovom času pokaza svoj lijepi osmijeh, koji upotpunjuju nasmijane oči.
– Ipak, nastavnice, meni ostaje nejasno kako vi to sve znate. Mislim na te detalje? � pita ljepuškasta Marina iz prve klupe, želeći da priča još potraje.
– Kako ne bih znala kad se radi o meni, mojim sestrama i braći, i mojoj dobroj dragoj maćehi Raziji.