BJELINA BOLA
(Priča iz knjige “Putovanje u prošlost)
Ramo Arnautović (Rođen u Rogatici- Živaljevići)
O Rami Arnautoviću je pisano u temi Rogatičani, o kojima treba pisati
Dječaci se nisu čudili što Ramiz ostavlja netaknut ručak kad god je janjetina u tanjiru. Nisu o tome ni razmišljali, čak ni Ejub i Azem, njegovi najprisniji domski drugovi. Znali su da će njima biti više i to im je bilo dovoljno. Dok su oni tako dovršavali nešto obilniji objed, Ramiz je osamljen sjedio na obližnjem groblju, vraćajući se u mislima, ko zna po koji put, minulim događajima svog djetinjstva…
Bježeći od smrti, preko snijegom zatrpanog i mrazom okovanog Živaljevskog polja, kolona izbjeglica tromo se kretala. Dubok snijeg, ledeni sjeverac i umor, posebno dječice, usporavali su kretanje. Povremeno bi kolona zastala, zbog pojedinih majki koje su ostajale izvan prtine i upirale poglede preko bespuća na zgarišta na kojima je nestajala njihova muka i poneko, u metežu zagubljeno, dijete. Neke su proklinjanjem četnika od sebe odgonile strah koji podsijeca noge kad glavna opasnost mine. Na tumarajuću kolonu, kao izgubljenu u prostranoj visoravni, spuštao se prvi mrak, skrivajući je od zlih ljudi u zlom vremenu.
– Požurite, ne zastajkujte, brže, brže – podsticali su oni odvažniji, tiho, prestravljenu kolonu, a ona bi šutke malo ubrzala pa opet, smorena, usporila do novog podsticanja.
I osmogodišnji Ramiz je požurivao one oko sebe i tražio od njih da budu tiši, i sam uplašen do krajnosti. Kad god bi se osvrnuo, daleko u tami ugledao bi dvije velike vatre kako rastu i rasplamsavaju se. Kao da su za nebo pripete, na trenutak su se spajale u veću buktinju, pa se opet u roju varnica razdvajale. Dječaku nije bilo jasno da je druga vatra odsjaj prve na niskim oblacima mračnog neba. “Ponovo samo jedna, a maločas su bile dvije”, šaputao je hvatajući korak s majkom i opet ga stalno gubeći zbog osvrtanja za rasplamsavajućim vatrama koje su ga magijski privlačile.
Dok su izbjeglice zamicale iza jednog šumarka, ostavljajući iza sebe vjetrovitu opustjelu visoravan, iz mraka se začuše reski povici: “Stoj!” “Šta ćemo sad, jadna nam majka!”, čuo se šapat prestravljenih žena. “Gotovi smo”, mrmljali su domaćini više za sebe, obazirući se lijevo-desno u bezizlazu.
– Kud ste krenuli, narode, kamo idete? – obratiše se zbijenoj gomili četverica naoružanih pridošlica sa ogromnim šubarama na glavi, omotanim crvenim šalovima.
– Naše selo su… spalili i pobili mnogo čeljadi, a mi smo izbjegli… Idemo u Osovo da se… sklonimo kod rodbine…
– A ko je spalio, ko pobio toliku čeljad?
– Ne znamo… ne poznajemo ih… – bojažljivo odgovoriše najstariji domaćini nastojeći da pred neznancima ne kažu ništa loše. Ostali putnici, skamenjeni, iščekivali su rasplet. Mrak je skrivao njihova ublijedjela lica, unezvijerene poglede pune molbe i nade, podrhtavanje donje vilice koju nisu mogli da smire…
– Znate šta, narode – brižljivo će jedan od pridošlica. – Žene i djeca neka produže za Osovo, a vi odrasli muškarci poći ćete s nama da pod našom zaštitom prikupite nešto haljinke i hrane za svoju čeljad. Trebaće vam. Usput ćete pronaći i ponijeti koje zaostalo dijete.
Žene zapomagaše, djeca propištaše, nasta komešanje i galama. Domaćini zavapiše da ih ne vraćaju, jer moraju da se pobrinu za smještaj porodice… Sve je bilo uzalud. Pridošlice su izdvajale, jednog po jednog, odrasle muškarce i izraslije dječake, ponavljajući da će se brzo vratiti natovareni potrebnom odjećom i hranom, a možda i s nekim od izgubljene i promrzle djece. Pokoji domaćin se pokoleba, povjerova i presta se opirati izdvajanju. I neke žene povjerovaše u slatkorječivost neznanaca, nadajući se spasu zagubljene djece. Tako se oformiše dvije kolone i krenuše u suprotnim pravcima…
*
* *
Smješteni u drvene logorske barake, s oskudnom kazanskom hranom kuhanih oguljina tikve i krompira, majke i preostala nejač odbrojavali su ratne dane, oplakujući one koji krenuše stazom nepovrata. Djeca su kopnila na očigled nemoćnih majki koje su se sabahom kretale sokacima i mahalama, od kuće do kuće, nudeći se da rade bilo koje poslove, makar i za slabašan obrok svojoj porodici. U povratku se svaka zaklinjala da nikada više neće ići, ali su ih krčanje crijeva, naduveni dječiji trbuščići i staklasti pogledi iznurene čeljadi idućeg jutra tjerali da zaborave zakletve…
Jednoga prohladnog dana dođoše nepoznati ljudi da uzimaju djecu. Govorili su da će ih smjestiti kod imućnijih porodica po raznim gradovima da, kako-tako, prežive dok se rat ne završi. Majke se usprotiviše ne vjerujući više u dobronamjernost ljudi. “Šta bude s nama neka bude i s njima, ne damo djecu!”, govorile su. I narednog dana isti ljudi dođoše u pratnji jednog hodže, oko čije glave se bjelasala ahmedija. “Nema dovoljno hrane, pa djeca iz brojnijih porodica treba da pođu s nama, da se spase od gladi i bolesti”, rekoše. Neke majke i starije sestre, ovog puta, nisu se protivile, pa su sitniju djecu dobrovoljno dale. Većina majki su odbijale, svađale se s ovim ljudima, plakale ne znajući šta da urade, šta je pametno a šta nije. Djeca su se otimala i skrivala. Ipak, morale su popustiti, jer ih je neimaština prisiljavala na rizik s ovim ljudima koji su, tješeći ih, govorili da ne brinu, da će djeci biti dobro, u toplim kućama, na dobroj hrani, kod imućnijih, čestitih ljudi.
U barakama zavlada tuga kao da je svako mejta svog bližnjeg ispratio.
Rano ujutro, nakon košmarnih snova, krenuše djeca u nepoznato, u pratnji dviju mlađih žena. Neka su plakala, neka šutjela, ali su brižne misli i jednih i drugih plovile prema onima što ostaju. Kratak, prodoran pisak lokomotive pokrenuo je voz. Kloparanje točkova putničkih vagona uspavaše većinu djece…
Svitalo je i dan brzo osvajao. Kroz mrazom prošarane prozore nazirali su se obrisi nepoznatih brda i dalekih planinskih vrhova. Neko u uglu zapjevuši, a nekolicina kao po komandi prihvati:
“Nije meni što ja moram odlazit
već je meni što ja moram
svoju majku ostavit…”
Pjesma ubrzo utihnu, nadjačana jecajima najmlađih, a većina odraslih okrenu se vagonskim prozorima. Pred zamagljenim očima ukaza im se plahovita rijeka stiješnjena među strmim obalama. Visoko gore, na brdu, obasjanu škrtim zracima sunca, ugledaše vrandučku tvrđavu. Sve je izgledalo prelijepo, kao u snovima, ili u najljepšim bajkama koje su im, ne tako davno, predući vunu, pričale njihove nene…
Domalo stigoše i u odredište. Put od stanice do mjesne škole, bosonoga i neuhranjena, gazeći hladno oktobarsko blato, djeca prođoše više poskakujući nego hodajući. Odrasliji i jači nosili su na leđima najmlađu djecu, kao da se igraju “krkače”. Malo se odmoriše, sjedeći u đačkim klupama tople učionice. Počeše pristizati i mještani. Stajali su oslonjeni o učionički zid, kružeći pogledima, s jednog na drugo dijete. “Mjerkaju nas, vagaju… kao da kupuju janjad na stočnoj pijaci”. Sjeti se Ramiz seoske pijace kad bi s djedom išao da prodaju odbijenu janjad od sise. Ličilo mu je ovo mjerkanje na kupce što su na isti način očima procjenjivali djedovu janjad. Baš nekako tako…
– Neka vas, djeco, neka. Hajd’,de, ne cmizdrite. Kod svojih ste – obrati im se visok, lijepo odjeven stariji čovjek, osmjehujući se… – Ovdje ste dovedeni da vas spasimo, kod dobrih ljudi. Biće vam lijepo, ne brinite. Kad sve ovo prođe i mir ponovo zavlada, vratićete se svojima…” Završavajući dobrodošlicu, govornik se izmaknu, a sa zbunjenom djecom izmiješaše se mještani. Svaki krenu prema onom dječaku, ili onoj djevojčici, već unaprijed odabranim dugim posmatranjem.
– Ja bih ovog mališana – reče jedan i uze dječaka za ruku.
– Ja ovoga malo jačeg… da mi štošta pripomogne oko kuće – izusti drugi.
– Meni dva curetka, evo ova – prilazeći dvjema djevojčicama reče treći. Djeca su šutjela, uplašena, zgledajući se u očekivanju ko će po njih doći. Kada je postariji, naizgled dobroćudni čovjek, hramljući prišao Ramizu i uzeo ga za ruku, rekavši da će ga povesti svojoj kući, i Pemba je krenula s njima.
– Ti ostani… primiće te neko drugi – reče joj pomilovavši njene duge smeđe pletenice.
– Neću, neću nikome… hoću samo sa svojim bratom… – zamuckivala je kroz plač, hvatajući Ramiza za rukav košulje. Njihova mlađa sestra Sevda mirno je sjedjela, a niz rumeno lijepo dječije lice klizile su suze.
– Komšija, uzmi ti njegovu sestru… neka budu u blizini – milujući i dalje Pembine pletenice predloži čovjeku pred kojim je zastao.
– Dobro prijatelju, neka tako bude… što veliš komšije smo… kuća do kuće – odgovori ovaj, pa i on pomilova djevojčicu. Uze je za ruku i pođoše. Tada se iz klupe pridiže četverogodišnja Sevda i šutke im se pridruži.
– Nju ne mogu povesti, suviše je mala – nevoljko izusti, pa spazivši Sevdin skamenjeni pogled, krenu prema vratima, kajući se. “Svak’ svoje zna!”, prošaputa, za utjehu, dok je prilazio komšiji.
– Da ja uzmem tu malu… jedna usta više neće biti previše – stidljivo će čovječuljak iskrpljene odjeće, obraćajući se prisutnima. Oni ga s nevjericom odmjeriše znajući za njegovo siromaštvo.
– Dobro, samo… ne znam hoćeš li moći… – odgovori mu jedan od gradskih uglednika, pa nastavi: – Dobro, primi je ti, kad imućnijih više nema. I hvala ti…
Obično tu završavaju Ramizova sjećanja i gledanja živih slika koje su se zadržale negdje u podsvijesti, izlazeći s vremena na vrijeme na površinu. U tim trenucima, u glavi su mu prohujali događaji stapani i poistovjećivani sa stočnom pijacom. “Sve je isto”, mislio je dok su suze navirale. “I do ovčijih pijaca vode putevi kojima prolaze bijela stada, usput se osipajući prodajom, uz sve učestalije blejanje i nemir ovaca… Kao plač naših majki za nama…”
Već i sama pomisao na janjetinu u tanjiru izazivala je u njemu tugu i želju za bjekstvom iz trpezarije. Činilo mu se da pred sobom nije vidio jelo, nego jedno od otetih runatih stvorenja za kojim je tugovala njegova majka. Dok bi za druge ukusan ručak bio najveći užitak, Ramiz je odlazio u tišinu voćnjaka, pored Doma. Uskomešale bi se misli i slike prošlosti, a onda bi plakao dugo, dugo. Ponekad bi zašao u gradsko groblje i tamo, uz živicu, pored malog usamljenog mezara, presjedio, šapućući: “… Nisam se brinuo za tebe, nisam tražio da i ti ideš s nama… oprosti mi… nisam se snašao… nisam znao, umio… Da sam tražio da budemo zajedno, sad bi i ti bila živa… živa i zdrava, najljepša moja…”
Tako mjesecima, stalno. A kad stigne proljeće i ugleda po pristrancima stada ovaca, uvijek se sjeti sestrinih suznih očiju i rastanaka s najrođenijim. Stegne ga nešto u prsima i jedino što mu tad preostane je da, u bijelim runima tek ojačalih janjadi, prepozna onu ledenu ratnu godinu punu gluhe bjeline, čemera i bola.