–
RASTANAK
( Uspomena )
Ispiti se svrsili. Danas djeca jos samo da prime radove, sto ih preko godine radise i na ispit izlozise, pa se onda svi rastajemo. Ko u nov posao, ko na ljetovanje.
Dan osvanuo tmuran, maglovit. Neka sjeta padala na lice, a srce cutilo nesto neizvjesno.
Meni se ne dalo zadugo da odem u skolu. Osjecala sam jos od dva dana unaprijed da cu se tesko rastati sa svojim malim ucenicima, malim, kako to samo mogu biti muslimanske djevojcice, Jer…- Bog zna! hocemo li se vise zajedno naci u skoli, posto mene nesto nelijepo odvracase da dalje ne nastavljam. Uzrok je bio: sto sam na svoju ruku, izvan sahata nastave, bila pocela obucavati razvijene djevojcice u etici i citanju. Pa sam dobila ukor na ispitu, p r e d d j e c o m, od komisije, da to vise ne smijem ciniti, jer da to djeci ne treba. Naravno da sam se tijem nasla duboko uvrijedjena i otuda je dolazilo ono nesto nelijepo sto me odvracalo od daljne nastave.
A zasto to bijah poduzela, preko rasporeda?
Vidjela sam da bistra i sposobna djeca came u neznanju, vidjela da im starinski nacin obuke, ni sa onim sto uce ne daje nista, vidjela dangubu i- sve, pa razumijuci da danasnja vremena i od zene traze nesto vise znanja i r a z u m i j e v a nj a, – izgledase mi da je grjehota ne pomoci mladjemu ono sto covjeku ide od ruke. Zato sam se eto zrtvovala i radila s djecom – na svoje veliko zadovoljstvo – vise nego li se je od mene iziskivalo. I ona skolska komisija, koja bijase jos pozvanija da se brine za odgoj mladezi, nije vidjela u ovome mom koraku dobre namjere, kamo li da je pitala: koliko me je zrtava stajao previsi napor, – pa me je osudila i ukorila. I da je bar nasamu?…
– “Kakav to oni imaju pojam o ucitelju i o njegovom pozivu?” -, pitala sam se dva dana ovo od ispita, a odgovor nejasnoce i mraka kao da mi se tocio iz jutrosnje magle i tmurnoce.
– Jadna moja djecico! Rekla sam i bolno, kada su me docekale u skoli sa izrazom sucuti na licu.
– Ne daju nam ucuti! rekla sam podijelivsi im radove, a one su se okupile oko mene i ljubile mi ruke, ljubile odijelo, a glavice im pognute, lica placna i mukotrpna. Ja se vise nijesam mogla suzdrzati- proplakala sam nad njihovim glavicama, privijajuci ih k sebi. Mislila sam: “O, okrutnici! Da pogledate ovo, mozda biste bili drugaciji…Ovo su nasa djeca…I ona- luda- osjecaju potrebu za dusevnom hranom, a vi ne…O, ponori mracni!…”
– Hoce li dati do godine uciti? pitalo me jedno dijete i trijeznilo.
– Ako ne dadnu , rekoh, – sta cemo?…vam da ja izostanem.
A one su onda priguseno jecale. Odlazeci nijesu mi nista govorile, ali sam vidjela da je njihovo mucenje znak previseg bola, pa mi je rastanak sa njima bio jos tezi. Jedna mi se tek obratila:
– Pa, sta cemo mi bez tebe?
Ja nijesam mogla govoriti. Mahnula sam rukom neka odu i ostave me na samu, da se sama sebi jadam i tuzim. Okrenula sam se i gledala kroz prozor na mutno nebo, a pri tom mislila: “Puno smo idealni…A doticaj sa mracnim svijetom nas porazuje… Ali, ako smo jaki i ako hocemo sluziti svome pozivu, moramo se ipak boriti sa poteskocama, vjerujuci u uspjeh pa makar kako jak i tezak otpor bio!…”
A ono nesto nelijepo, sto me odvracase od daljne nastave, ginulo je u meni i time mi se blazila bol rastanka za koji drzah da mi je najtezi u zivotu.
/ Nafija Sarajlic /