[b]Dijelovi pripovijetke Ive Andrica:
“MOST NA ŽEPI”[/b]
Cetvrte godine svoga vezirovanja posrnu veliki vezir Jusuf i kao žrtva jedne opasne intrige pade iznenada u nemilost.
Borba je trajala cijelu zimu i proljece. (Bilo je neko zlo i hladno proljece, koje nije nikako dalo ljetu da grane.)
A sa mjesecom majem izidje Jusuf iz zatocenja kao pobjednik.
I život se nastavi, sjajan, miran, jednolican.
Ali od onih zimskih mjeseci, kad izmedju života i smrti i izmedju slave i propasti nije bilo razmaka ni koliko je oštrica noža, ostade u pobjedniku veziru nešto stišano i zamišljeno.
Ono neizrecivo, što iskusni i napaceni ljudi cuvaju u sebi kao skrovito dobro, i što im se, samo pokatkad, nesvjesno odražava u pogledu, kretnji i rijeci.
Živeci zatocen, u osami i nemilosti, vezir se sjetio življe svoga porijekla i svoje zemlje.
Jer, razocaranje i bol odvode misli u prošlost.
Sjetio se oca i majke. (Umrli su oboje još dok je on bio skroman pomocnik nadzornika carskih štala, i on je dao da im se opervaze grobovi kamenom i podignu bijeli nadgrobni nišani.)
Sjetio se Bosne i sela Žepe, iz kog su ga odveli kad mu je bilo devet godina.
Bilo je prijatno, tako u nesreci, misliti na daleku zemlju i raštrkano selo Žepu, gdje u svakoj kuci ima prica o njegovoj slavi i uspjehu u Carigradu, a gdje niko ne poznaje i ne sluti nalicje slave ni cijenu po koju se uspijeh stice.
Još toga istog ljeta on je imao prilike da govori s ljudima koji su dolazili iz Bosne.
Raspitivao se, i kazivali su mu.
Poslije buna i ratova bijahu naišli nered, oskuda, glad i svakojake bolesti.
On odredi znatnu pomoc svima svojima, koliko god ih još ima u Žepi, i u isto vrijeme naredi da se vidi šta im je najpotrebnije od gradjevina. Javiše mu da ima još cetiri kuce Šetkica, da su ponajimucniji u selu, ali da je i selo i sav taj kraj osiromašio, da im je džamija oronula i ogorjela, cesma presahla; a najgore im je što nemaju mosta na Žepi. Selo je na brijegu kraj samog utoka Žepe u Drinu, a jedini put za Višegrad ide preko Žepe, pedesetak koraka poviše ušca.
Kakav god most nacine od brvana, voda ga odnese.
Jer, ili nabuja Žepa, naglo i iznenada kao i svi gorski potoci, pa podrije i otplavi grede; ili nadodje Drina, pa zajazi i zaustavi Žepu kod ušca, i ona naraste i digne most kao da ga nije ni bilo.
A zimi se opet uhvati poledica po brvnima, pa da se polome i stoka i ljudi.
Ko bi im tu most podigao, ucinio bi im najvece dobro.
Vezir dade šest cilima za džamiju, i novca koliko treba da se pred džamijom podigne cesma sa tri lule.
I u isto vreme odluci da im podigne most.
U Carigradu je tada živio jedan Italijan, neimar, koji je gradio nekoliko mostova u okolini Carigarda i po njima se procuo.
Njega najmi vezirov haznadar i posla sa dvojicom dvorskih ljudi u Bosnu.
Stigli su još za snijega u Višegrad.
Nekoliko dana uzastopce su gledali zacudjeni Višegradjani neimara kako, pognut i sijed, a rumen i mladolik u licu, obilazi veliki kameniti most, tucka, medju prstima mrvi i na jeziku kuša malter iz sastavaka, i kako premijerava koracima okna.
Zatim je nekoliko dana odlazio u Banju, gde je bio majdan sedre iz koga je vadjen kamen za višegradski most.
Izveo je argate i otkopao majdan, koji je bio posve zasut zemljom i obrastao šipragom i boricima.
Kopali su dok nisu našli široku i duboku žilu kamena, koji je bio jedriji i bijelji od onog kojim je zidan višegradski most.
Odatle se spustio niz Drinu, sve do Žepe, i odredio mjesto gde ce biti skela za prevoz kamena.
Tada se jedan od one dvojice vezirovih ljudi vrati u Carigrad s racunom i planovima.
Neimar ostade da ceka, ali nije htio da stanuje ni u Višegradu ni u kojoj od hrišcanskih kuca ponad Žepe.
Na uzvisini, u onom uglu što ga cine Drina i Žepa, sagradi brvnaru –
i u njoj je stanovao.
Sam je sebi kuhao.
Kupovao je od seljaka jaja, kajmak, luk i suho voce.
A mesa, kažu, nije nikad kupovao.
Povazdan je nešto tesao, crtao, ispitivao vrste sedre ili osmatrao tok i pravac Žepe.
Uto se iz Carigrada vrati i onaj cinovnik sa vezirovim odobrenjem i prvom trecinom potrebnog novca.
Otpoce rad.
Svijet nije mogao da se nacudi neobicnom poslu.
Nije ni nalicilo na most ono što se radilo.
Najprije pobiše ukoso preko Žepe teške borove grede, pa izmedju njih dva reda kolja, prepletoše prucem i nabiše ilovacom, kao šanac.
Tako svratiše rijeku i jedna polovina korita ostade suha.
Upravo kad su dovršili taj rad, prolomi se jednog dana, negdje u planini, oblak, i zacas se zamuti i nabuja Žepa.
Tu istu noc provali vec gotov nasip po sredini.
A kad sutra osvanu dan, voda je bila vec splasla, ali je pleter bio isprovaljivan, kolje pocupano, grede iskrivljene.
Medju radnicima i u narodu podje šapat da Žepa ne da mosta na se.
Ali vec treci dan naredi neimar da se pobija novo kolje, još dublje, i da se isprave i poravnaju preostale grede.
I opet je iz dubine odjekivalo kamenito rijecno korito od maljeva i radnicke vike i udaraca u ritmu.
Tek kad sve bi spremljeno i gotovo, i dovucen kamen iz Banje, stigoše klesari i zidari, Hercegovci i Dalmatinci.
Podigoše im drvenjare, pred kojima su klesali kamen, bijeli od kamene prašine kao vodenicari.
A neimar je obilazio oko njih, saginjao se nad njima i mjerio im svaki cas rad žutim limenim trougaonikom i olovnim viskom na zelenom koncu.
A tacno u po ljeta bi posao dovršen.
Veselo oboriše radnici skele, i iz toga spleta od greda i dasaka pojavi se most, vitak i bijel, sveden na jedan luk od stijene do stijene.
Na svašta se moglo pomisliti prije negoli na tako cudesnu gradjevinu u rastrganu i pustu kraju.
Izgledalo je kao da su obje obale izbacile jedna prema drugoj svaka po zapjenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak, lebdeci nad ponorom.
Ispod luka se vidjelo, u dnu vidika, parce modre Drine, a duboko pod njim je grgoljila zapjenjena i ukrocena Žepa.
Iz Višegrada i Rogatice su dolazili varošani i divili mu se, žaleci što je u toj vrleti i divljini a ne u njihovoj kasabi.
– Valja rodit vezira! – odgovarali su im Žepljani i udarali dlanom po kamenitoj ogradi, koja je bila prava i oštrih bridova kao da je od sira rezana a ne u kamen sjecena.
Još dok su prvi putnici, zastajkujuci od cudjenja, prelazili preko mosta, neimar je isplatio radnike, povezao i natovario svoje sanduke sa spravama i hartijama, i zajedno s onim vezirovim ljudima krenuo put Carigrada.
Tek tada podje po varoši i po selima govor o njemu.
Selim, Ciganin, koji mu je na svom konju dogonio stvari iz Višegrada i jedini zalazio u njegovu brvnaru, sjedi po ducanima i prica, bogzna po koji put, sve što zna o strancu.
– Asli i nije on covjek k’o što su drugi ljudi.
Ono zimus dok se nije radilo, pa mu ja ne otidji po desetak-petn’est dana.
A kad dodjem, a ono sve neraspremljeno k’o što sam i ostavio.
U studenoj brvnari on sjedi sa kapom od medjedine na glavi, umotan do pod pazuha, samo mu ruke vire, pomodrile od studeni, a on jednako struže ono kamenje, pa piše nešto; pa struže, pa piše.
Sve tako.
Ja otovarim, a on gleda u mene onim zelenim ocima, a obrve mu se nakostriješile, bi rek’o proždrijece te.
A nit govori nit romori.
Ono nikad nisam vidio.
I, ljudi moji, koliko se namuci, eto godinu i po, a kad bi gotov, podje u Stambul i prevezosmo ga na skeli, odljuma na onom konju: ama da se jednom obazrije jal’ na nas jal’ na cupriju!
Jok.
A neimar je dotle putovao i, kad bi, dva konaka do Carigrada, razbolje se od kuge.
U groznici, jedva se držeci na konju, stiže u grad.
Odmah svrati u bolnicu italijanskih franjevaca.
A sutradan u isto doba izdahnu na rukama jednog fratra.
Vec iduceg dana, ujutro, izvjestiše vezira o neimarovoj smrti i predadoše mu preostale racune i nacrte mosta.
Neimar je bio primio samo cetvrti dio svoje plate.
Iza sebe nije ostavio ni duga ni gotovine, ni testamenta ni kakvih nasljednika.
Poslije dužeg razmišljanja, odredi vezir da se od preostala tri dijela jedan isplati bolnici, a druga dva daju u zadužbinu za sirotinjski hljeb i corbu.
I ovoga jutra je vezir bio umoran i neispavan, ali miran i sabran; ocni kapci su mu bili teški, a lice kao sledjeno u svježini jutra.
Mislio je na stranca neimara koji je umro, i na sirotinju koja ce jesti njegovu zaradu.
Mislio je na daleku brdovitu i mracnu zemlju Bosnu (oduvijek mu je u pomisli na Bosnu bilo neceg mracnog!), koju ni sama svjetlost islama nije mogla nego samo djelimicno da obasja, i u kojoj je život, bez ikakve više uljudjenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor.
I koliko takvih pokrajina ima na ovom božjem svijetu?
Koliko divljih rijeka bez mosta i gaza?
Koliko mjesta bez pitke vode i džamija bez ukrasa i lepote?
U mislima mu se otvarao svijet, pun svakojakih potreba, nužde, i straha pod raznim oblicima.
Tako ostade most bez imena i znaka.
On je, tamo u Bosni, blještao na suncu i sjao na mesecini, i prebacivao preko sebe ljude i stoku.
Gledan sa strane njegov bijeli i smjelo izvijen luk je izgledao uvijek izdvojen i sam, i iznenadjivao putnika kao neobicna misao, zalutala i uhvacena u kršu i divljini.