–
“…U dnu starog vratničkog groblja stoji neugledan i nakrivljen, nišan na kome ni najbolji poznavalac arapskog pisma ne može više da pročita ime onoga koji je pod njim pokopan. I tu, u hladu razgranate drače, počiva čovjek kome su ljudi za života dali nadimak Putnik, iako niko – od onih koji su ga poznavali – nije mogao reći da mu je noga ikada kročila dalje od Ilidže, na zapad, ili Kozje Ćuprije, na istok. Stekao ga je vječno boraveći po sarajevskim hanovima, dočekujući ili ispraćajući putnike mnogobrojnih karavana koji su se u njima zaustavljali. Ali, malo je reći da ih je samo dočekivao ili ispraćao. On se od njih nije odvajao, baš kao da je i on s njima doputovao.
Kako se priča, taj neobičan čovjek nije mnogo mario za jelo i piće kojim bi ga hanski gosti ponudili. Primao je to sa nijemom ravnodušnošću. Jedino što bi ga ispunjavalo pažnjom bili su razgovori koji u hanovima nisu nikada prestajali da teku. A kad bi ranim jutrom, bez posebnih riječi oproštaja, ispraćao odlazeće kiridžije i trgovce, izgledalo je kako su mu oni ostavili bar polovinu svog dragocjenog tereta.
I dok se ljeti pretvarao u pažljivog slušača, zimi bi – kad su snježni smetovi onemogućavali kretanje karavana – postajao rječit i vješt pripovjedač bez koga mnoge Sarajlije nisu mogli ni da zamisle svoju svakodnevnu kafu…”
Jan Beran, “Priče iz Tašlihana”