–
Moja vjera
Pogled volje je necist i izoblicen. Tek tada kada ništa ne želimo, tek tada kada naš pogled postaje cisto posmatranje, nastupa duša – ljepota. Ako posmatram šumu koju želim da kupim, zakupim, u njoj želim da lovim, opteretim je hipotekom, tada ne vidim šumu vec samo odnos prema svojoj volji, svojim planovima i brigama, prema svom novcaniku. Tada se ona sastoji od drveta, stara je ili mlada, zdrava ili bolesna. Ali ako ne želim ništa od nje, gledam li “bez misli” u njenu zelenu dubinu, tek tada postaje šuma, priroda, rastinje, tada je lijepa.
Tako je i s ljudima i njihovim licima. Covjek, koga ja sa strahom, s nadom, požudom, s namjerom, sa zahtjevom gledam, nije covjek vec samo mutno ogledalo moje volje. Gledam ga, svjesno ili nesvjesno, s puno ustezanja, s pogrešnim pitanjima: “Da li je pristupacan ili ponosan? Poštuje li me? Može li se prevariti? Razumije li nešto o umjetnosti?” S hiljadu takvih pitanja najcešce se odnosimo prema drugim ljudima koje susrecemo, i mi važimo za poznavaoce ljudskih duša i psihologe ako nam podje za rukom da razjasnimo u njihovoj pojavi, njihovom izgledu i ponašanju ono što služi našim namjerama i odgovara nam. Ali, ta predstava je siromašna, i u tom nacinu poznavanja duše najpromišljeniji su: seljak, skitnica, nadriadvokat, vecina politicara i ucenih.
U trenutku kada volja miruje i javlja se posmatranje, cisto vidjenje i predanost, sve postaje drugacije. Covjek prestaje da bude koristan ili opasan, interesantan ili dosadan, prijatan ili neobrazovan, jak ili slab. On postaje priroda, postaje lijep i neobican kao i sve ka cemu se okrece cist pogled. Jer pogled nije istraživanje ili kritika, on nije ništa osim ljubavi. On je najviše i najpoželjnije stanje naše duše: bespožudna ljubav.
Ukoliko smo postigli to stanje, makar i na nekoliko minuta, sati ili dana (zadržati ga zauvijek u sebi bila bi potpuna duhovnost) tada ljudi izgledaju drugacije nego inace. Oni nisu više ogledala ili djelici naše volje, oni ponovo postaju priroda. Lijepi ili ružni, stari ili mladi, dobri ili loši, otvoreni ili zatvoreni, cvrsti ili meki, nisu više suprotnosti, nisu više mjera. Svi su lijepi, znacajni, niko više ne može biti potcijenjen, omražen ili neshvacen.
Sa stanovišta mirnog pogleda priroda je samo promjenljiv oblik uvijek prisutnog, besmrtnog života. Tako je i covjekov najvažniji zadatak i dužnost da razvije dušu. Beskorisno je raspravljati da li je duša nešto ljudsko, ne nalazi li se i u životinjama, u biljkama! Duša je sigurno svuda – svuda je moguca, svuda pripremljena, svuda naslucivana i poželjna. Ali, kao što ne smatramo da je kamen izraz pokreta, iako je i kamen pokret, život, stvaranje, propadanje, tako dušu tražimo prije svega kod covjeka. Tražimo je tu gdje se najsigurnije nalazi, boluje, postoji.
Herman Hesse