–
ŠUTIO SAM KATKAD SA ALIJOM ISAKOVIĆEM
Želio sam da nešto kažem, danas i ovdje, a najradije bih odšutio.
Međutim, do šutnje treba dorasti.
I šutjeti se može samo sa onim s kojim se potpuno razumiješ.
Tad šutnja i jeste istiniti, puni razgovor.
Svi koji su poznavali Aliju Isakovića savršeno dobro znaju o čemu govorim. O čemu je riječ.
O čemu je šutnja.
Kad smo se upoznali, prije tridesetak godina, činilo mi se da je sve, čitav taj prvi razgovor, jedan veliki nesporazum.
Jer, razgovora nije ni bilo.
Ali, nije bilo ni šutnje.
Prolazile su godine.
Godine ispraznih riječi.
Godine sve dublje šutnje.
Napisane, zapisane riječi nisu isto što i izgovorene riječi. Sličnije su riječima što nam govore iz šutnje.
Možda paradoksalno, ali riječi šutnje su bliže tekstu.
Ko zna šutjeti, zna zapravo vrijednost Riječi. On osluškuje Umjetnost Riječi.
Čini mi se da su zato pisci ponešto u prednosti pred drugim pričaocima.
I kad ne govore, njihove su riječi tu negdje, u pamćenju, kao u nekim duhovnim bisagama.
Često sam se, i obično nakratko, susretao sa Alijom.
Pamtim prvi susret u Sarajevu, potom u Mostaru, Banjoj Luci, Beogradu, Zagrebu, Beču i – Gradačcu.
Pokatkad je bilo dovoljno vremena da šetamo i da šutimo zajedno.
A on je bio učitelj šutnje.
Riječi su zapravo svuda oko nas. Riječ lastavica gradi svoje gnijezdo i nije joj potrebna pomoć našeg govora. Riječ gora je gora riječi.
A on je volio da korača po toj gori i kucka povremeno svojim geološkim čekićem, osluškujući zvuk riječi.
Taj zvuk je sačuvan u njegovim tekstovima.
Dopustite mi zato da ovo svoje isuviše dugo, lično izlaganje, završim riječima:
Šutio sam pokatkad sa Alijom Isakovićem.
Jutro, subota, 27. maja 2000.
Irfan Horozović