********
Mogli bi „purak“ skoro pa iz svakog lista ovih djela, velikog nam Meše, po nesto izdvojiti i da nam opet ne bude dosta. Evo i od mene, primjereno ovom godisnjem dobu, iz romana koji se sigurno cita vise nego jedanput i kojem se uvijek iznova vracamo.
“Udisao sam svjezu majsku noc, mladu i iskricavu, volim proljece, mislio sam, volim proljece, neumoreno i neotezalo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da pocnemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi nicu iz starih stabala, volim proljece, vicem u sebi uporno, prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grancicu, sokovi zubore njenim bezbrojnim zilicama, tok im osjecam, neka mi kroz jagodice predju u tijelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lisce na mojim dlanovima, da budem blagi miris vockin, i njena tiha nebriga, nosicu ocvjetale ruke pred zadivljenim ocima, pruzacu ih kisi hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljecima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo poceti sve ispocetka.
A pocetka vise nema, niti je vazan, niti znamo kad bude, poslije ga odredjujemo, kad smo u virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti nekako drukcije, a nije, i namecemo se proljecu, da ne mislimo na nepostojeci pocetak, ni na ruzno nastavljanje.”
Dervis i smrt