Desilo se u podne.
Vracao sam se kuci, na nezaradeni rucak, kao i svakog dana, umoran od nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. Navikao sam da trazim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i ništa nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. Nekad sam, u ljutini, prijetio mrznjom, a nisam je osjecao. Ni sad je ne osjecam. I hvala bogu.
Da sam drukciji, da zivot nosim kao tegobu, da sam ogorcen, poceo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, zivim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tuzan zbog obicnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri, srecan zbog zene koja mi je olakšavala zivot, i zbog djeteta koje je nosila. S djetetom ce nam, doduše biti teze, ali, opet cemo nekako zivjeti.
To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive teško, ni sam ne znaš kako ni od cega, a niko ne umire od gladi. Znam, nije pravo što tog malog covjeka docekujem s utjehom što nece umrijeti od gladi, ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svaciju zlu srecu, i da uvijek postoji nada u bolje.
Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. Rodjen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i vecina ljudi i nije mi zao što je tako.
Pošten sam koliko mogu, nikome ne zelim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih zalim, molim se svojoj sreci da mimo mene prodje ono što me se ne tice.
Nisam se umorio.
Mesa-Tvrdjava