–
….Sutra je nemirno i beskrajno more što među glasnim valima ogromne virove nosi. Ono nam ne kazuje da l’ u dubinama svojim krije biserje i dragulje, ili okrutnu i strašnu smrt.
Sutra je nepoznato očima ljudskim i odveć nejasno i nerazumljivo. Takvo je ono da čovjek koji izlazi iz doma svojeg ne zna da li staje na prag kućnog dvorišta ili, pak, na rub mezara svoga.
Sutra liči na njedra ispunjena tajnama oko kojih čovjekov um plovi i pokušava ih otkriti. No, one ostaju nejasne i nijedna se odati neće sve dok iz stijenja hladna voda ne potekne.
Katkad mi se čini da sam tako blizu tog sutra, a ono ipak ostaje skriveno u svom skrovištu i čami u svom oboru obavijeno ogromnim čadorom. Ono s prezirom gleda na naše želje i nade govoreći u sebi: Kad bi samo žetalac znao da sve radi i skuplja za onog ko će poslije njega doći, kad bi graditelj znao da će sve što izgradi biti srušeno, kada bi rodilja znala da rađa čedo kako bi ono umrlo; tad žetalac ne bi bio žetalac, a ni graditelj graditeljem ni rodilja rodiljom!
Čovjek je prebrodio svaku poteškoću na ovom svijetu. Prekopao je zemlju, dosegao do neba. Spojio je istok i zapad čeličnim lancima i bronzanim halkama. Onda se njegov um vinuo u viši svijet. Gore je čovjek počeo živjeti sa zvijezdama, saznao njihove osobine, poljane i doline, plodne predjele i pustopoljine, močvare i pustinje. Izumio je sprave za mjerenje udaljenosti između zvijezda i dužinu njihovih zraka. Premjerio je Zemlju uzduž i poprijeko. On je zaronio u morske dubine i izmjerio ih. Ispitao je morska dna i uznemirio njene stanovnike. Otkrio je njihove tako dugo čuvane tajne, pokrao njihova blaga. Opljačkao je njihovo biserje i dragulje. Čovjek se kroz stijenje i humke provukao do prošlih generacija, vidio prošle ljude i njihov način života, navike, jela i pića. Potom je uspio prodrijeti do unutarnjih osjećaja. Saznao je nešto više o duši i njenoj prirodi, mozgu i o načinu njegovog funkcioniranja, kao i o osjećajima i psihološkim stanjima. On skoro može čuti šapat duše, tanahni hod sudbine. Svojim intelektom pokidao je sve čadore, otvorio sve kapije. No pred kapijom onog sutra nemoćno je zastao i ustuknuo, ne usuđujući se da je otvori ili pak zakuca na njih. To je zato što je budućnost Božija kapija, a Bog nikoga u svijet svojih tajni ne uvodi.
O, ti utvaro obavijena velom tajne, možeš li bar za tren skinuti taj pokrov sa lica svoga kako bismo ga imalo vidjeli? Priđi nam bliže, možda ćemo nešto razbrati kroz taj veo koji nas dijeli. Mi smo svoja srca potrošili čeznući zbog tebe, naš razum se pomutio zbog žudnje za tobom.
O sutra! Puni smo nadanja, velikih i malih, i puni želja, dobrih i loših. Zato nam kaži nešto o njima. Kako ti gledaš na njih? Šta si s njima učinio? Jesi li bio dobar prema njima ili si ih prezreo i nisi ih ni pogledao?
Ipak, ne. Čuvaj tajnu svoju, zadrži veo na licu svome. Ne kaži nam ama baš ništa o našim nadanjima i željama kako nam dušu i volju ne bi preplašio. Jer nadanja nas održavaju u životu, iako mogu biti uzaludna. Želje nas čine sretnima, iako mogu biti lažne i varljive.
Život čovjekov sazdan je od same nade
Kad ona zamakne i život sav utihne.
Mustafa Lutfi ‘al-Manfaluti