–
Srca koja zblizava bol stradanja, ne moze rastaviti bljesak radosti….
Postoje li rijeci kojima mozemo opisati mirno i sjetno lice, lice koje u isti mah jeste i nije prekriveno prozracnom bjelinom? Kojim jezikom mozemo progovoriti o crtama lica sto svaki tren objavljuje neku tajnu duse, podsjecajuci one sto ga gledaju na to kako je dusevni svijet daleko od ovoga svijeta? Ljepota Selminoga lica neprimjerena je mjerilima koja su ljudi ustanovili za ljepotu. Bilo je cudesno poput sna, poput vizije, ili poput uzvisene ideje koja se ne da uporediti ni omedjiti, koje se ne moze slikarskim kistom naslikati, niti u mramoru isklesati. Selmina ljepota nije bila u njenoj kosi, vec u cistoj aureoli koja je okruzivala. Njena ljepota nije bila u krupnim ocima, vec u svjetlosti sto je iz njih izbijala, nije bila u njenim ruzicastim usnama vec u slasti sto se s njih tocila, nije bila u njenome vratu kao bjelokost, vec u mjeri kojom se blago naprijed povijao. Selmina ljepota nije bila u savrsenstvu njenoga tijela, vec u izuzetnosti njenoga duha nalik na bljestavu bijelu zraku sto plovi izmedju zemlje i beskonacnosti. Selmina ljepota bijase plod pjesnickoga genija cije odsjaje uocavamo u velicanstvenim poemama, u slikama i u vjecnim himnama, a genijalni ljudi su nesretnici, jer ma koliko njihovi duhovi velicanstveni bili, ostaju suzama zaklonjeni.
Selma je mnogo razmisljala, a malo govorila, ali njena sutnja bijase muzika koja je sugovornika uznosila u daleke prostore snova, koja ga je tjerala da osluskuje otkucaje vlastitoga srca, da promatra himere svojih misli i vlastite osjecaje uspravljene pred njegovim ocima. Imala je svojstvo koje je naglasavalo njene vrline i poput zlatnih ogrlica isticalo njenu prirodu, duboku sjetu sto je naprosto ranjavala. Ta sjeta bijase poput cudesne lente kojom se odijevala, te je isticala zanosnu ljepotu njenoga tijela. Njena sjetna dusa tocila se u eter podsjecajuci na obrise procvala stabla u jutarnjoj izmaglici. Ta sjeta je medju nasim dusama uspostavila bliskost, jer je svako od nas u licu onog drugog vidjelo nesto sto njegovo srce osjeca, i u njegovom glasu culo je jeku osjecaja stvorenih u vlastitim grudima, jer kao da su bozanstva svakog od nas ucinila polovinom onog drugog za koga se cestitoscu vezuje i tako potpunim bicem postaje, a kada se od njega odvoji, osjeca manjkavost vlastite duse. Ojadjena i bolna dusa smiruje se u zagrljaju s drugom dusom koja joj nalikuje osjecajima, koja ih s njom dijeli, kao tudjinac s tudjincem sto besjedi u zemlji daleko od zavicaja. Srca koja zblizava bol stradanja ne moze rastaviti bljesak radosti, jer povezivanje tugom jace je u dusama od veza ostvarenih u bezbriznosti i radostima. Ljubav koja se umiva suzama ostaje cista, zanosna i vjecna.
Halil Dzubran