Semsa Suljakovic….jedna bosanska gospodja i muzicki talenat.Evo sta Jergovic kaze o njoj:
SEMSA SULJAKOVIC: ZENA-MACKA
“Izdali me prijatelji, izdao me brat, izgubila sve sam bitke, al’ još vodim rat…”, riječi su to za ženu-mačku, emancipiranu superheroinu trećeg tisućljeća, feministički supersimbol u pripijenoj crnoj koži, čiji je sjaj, kao u davnoj pjesmi Loua Reeda, svjetlo u muškom erotskom mraku. Sonudtrack, istina, ima jednu manu: melodijom i glazbom, niti jezikom na kojem su riječi superžene napisane, ne odgovara tehnološkom i anglofonom karakteru novoga doba. Pomislili bi da se radi o šali ili ironiji, a nema šale ni sa ženom-mačkom, ni s njezinom balkanskom pramajkom Šemsom. Ironija je protivna konceptu superheroja, kao i duhu novokomponovane narodne muzike. Zato su, vjerojatno, i jedan i drugi žanr dušu dali za parodije, hiperbole i naknadno, mahom intelektualističko ironiziranje.
Šemsa Suljaković pojavila se osamdesetih iz dubokog provincijskog mraka, otamo gdje još uvijek nije stigla javna rasvjeta i gdje su navrat-nanos hladna svjetla krajputaških neona netom zamijenila fenjer i petrolejku. U crnim gumenim čizmama koje odostraga imaju zelenu čizu – znak da su društveno vlasništvo, HTZ oprema oslobođena poreza na promet, u sivim suknenim odijelima kakva su u to vrijeme nosili klijenti kazneno-popravnih domova, na traktorima i u bijelim mercedesima sa slovom D uz domaću registarsku tablicu, šunjala se Šemsina rana publika, kroz blato mačvanske ravnice, od Šapca, grada koji je po Pavelićevim željama trebao pripasti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa je, prešavši Drinu, izlijepila prve šapirografisane plakate po fiskulturnim salama i domovima kulture nazvanim po herojima iz Drugoga svjetskog rata, da bi na kraju, mimo televizije i štampe, radio stanica i velikih diskografskih kompanija, stvorila svojevrsni underground kult, neku vrstu novokomponovanog punka, punog osobne borbenosti i socijalnoga očaja.
Nije jasno koliko je Šemsa Suljaković tada imala godina. Između trideset i pedeset. S dekadentnom frizurom poštanske službenice koja se, ali prekasno, odlučila odmetnuti od vlastite sudbine, u haljinama koje nisu pripadale nijednom poznatom povijesnom periodu, žena izvan dvadesetog i svih drugih stoljeća, krenula je pokoriti Jugoslaviju. Uspjelo joj je to s jednom jedinom pjesmom, u kojoj je već na početku izložila svoj program: izdali me prijatelji, izdao me brat, izgubila sve sam bitke, al’ još vodim rat… Kada jednom doista povedu rat, na način na koji su za državnih praznika vodili Kozaračko kolo, predstavnici balkanskih naroda i narodnosti će, kao i njihove samosvjesne žene, Šemsu i Sinana izvesti iz zadatog im kulturološkog undergrounda. Istina, ona od toga neće imati velike koristi, vrhnje će pobrati Dragana i Ceca, ali ostat će joj pionirska uloga i orden postapokaliptičnog ministarstva kulture, koje kao utvara lebdi nad zgarištima mrtvih sela i gradova.
Osamdesetih se nije ništa znalo o pravom porijeklu tih hrapavih nazalnih glasova koji do u beskraj zavijaju poput one ceste koja se od Boke penje ka Cetinju. Generacije koje su djetinjstva pamtile po glasovima dalmatinske estrade i po Šabanu Šauliću, koji je čisto i bistro pjevao da jedna lasta ne čini proleće, al’ ni jesen jedan list uveli, tim generacijama koje su samosvijest stekle na grupama Clash i Sex Pistols, a domoljublju se učile od Pankrta i Azre, Šemsino se zavijanje doimalo kao greška u sistemu. Negdje valjda piše, mislili su, da se tako ne treba i ne smije pjevati. A ako i ne piše, jednom mora biti napisano.
Dugo se vjerovalo kako pojave poput Šemse Suljaković stižu niotkud, lokalne su i po izričaju i po značaju, a pogotovu po muzičkoj inspiraciji. Tek puno kasnije, kada punk već odavno bude mrtav, kao i bratstvo&jedinstvo, stići će do naših krajeva vijest o tome da Šemsa i Sinan, a ni rani Kemal Malovčić nisu repe bez korijena. S Magreba će se, preko Francuske i Pariza, čuti glasovi Rachida Tahe, Cheba Khaleda i ostalih, uglavnom brkatih, prvaka pučke arapske šansone; zavijat će Alžirci po sarajevskim kafićima, divit ćemo im se na intelektualnim sijelima i slušati ih za svoju dušu. Onu istu dušu koja se otimala Sinanu i Šemsi.
Bilo bi bespotrebno objašnjavati razliku između Khaleda i Šemse, niti to da on lično nema ama baš nikakve veze sa zombijima koji su južnom prugom, pa preko Šapca i Mačve došli pokoriti naša ušesa, ali ipak je činjenica, koliko god ju bilo teško priznati, da je vokalna inspiracija Šemse Suljaković bila svjetska, reklo bi se kosmopolitska. Ostat će tajna tko ju je nagovorio da tako pjeva, tko je bio taj prvi pokretač manire Južnoga vetra, i šta je taj radio u Alžiru, je li se borio u Legiji stranaca i malu djecu bacao iz helikoptera, ili je kao turist pobrkao destinacije, pa umjesto u Tunis otišao u Alžir, ali je malo vjerojatno da se radilo o slučaju.
Šemsa Suljaković bila je osamdesetih potpuna i definitivna kulturološka negacija punka i punkerskih tekovina, potkulture koja je prva metropolizirala Jugoslaviju i izvukla je iz duboke istočnoeuropske provincije, obilježene lažnim džinsom i ekološki pogubnim dvotaktnim motorima. Dvadeset godina kasnije jedan od njezinih vokalnih srodnika, veliki Rachid Taha, obradio je na svome albumu pjesmu grupe Clash. Naprosto mu je tako došlo, a i ima neke čudne veze između narodnjaka s Magreba i londonskoga punka. Nećemo, međutim, dočekati da Šemsa obrati Pankrte. Sreća da je tako.
Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro
A evo i jedna od njenih hitova,a ima ih dosta.