–
Počiteljski dani naiskap
Uzbudjenje na zavoju puta i prelijep odgovor na svako pitanje oka.
Tupi bol dostojanstva k`o gromom pogodjene kule. Rano svjetlo, oštri njene hridi. Uz obalu se rijeka presvlači pjenom. Radost daha u mirisu ribonosnog dna vode, spokojstvo nečujnog hoda kroz igru svjetlosti i sjenke. Boje pepeljaste, ružičaste, crnogoricne, krševite, sure . Pri vrhu golemog čempresa zrije sunce. Na potamnjelom zidu strpljenje mahovine, što nastoji da prodre do srca kamena.
Cvijet diže čašku punu meda, oblake vjetar, vrleti nebo, ushit čelo.
Napušta me tijelo u nježnosti nejako poput lista na kraju platana.
Krsevitom predjelu posudjujem oci , pa se vdim sa vrha brijega.Kraj mene se sliva potok zelenila. Uokolo stubovi, svodovi, kubeta. Munara nadamnom daje oblik divljenju. Na horizontu sunce spaljuje svjetlo predvecerja u pepeljastu polutamu. Nista nije mrtvo od onoga sto se u nama neprekidno dogadja.
Podizem čašu, i pomislim, zivjeli. Okus je skriven u vinu kao istina koja se odmah ne podaje u tim peharima pociteljskih dana okrenutih naiskap.
Jan Beran
