[b]Zlovrh
Autor: Ejub Stitkovac[/b]
Izdavac: Zalihica ; Sarajevo, BiH; Februar 2005.
Ilustrirano?: Ne
Edicija: Savremeni roman
ISBN-13: 9789958777349
Jezik: bosanski; meki uvez; 262 strana; 20 cm
O PISCU:
Poznati novinar i publicista Ejub Stitkovac je
rodjen u Zepi 27. 02. 1947. godine. Zavrsio Gazi Husrev begovu medresu u Sarajevu i Filooloski fakultet u Beogradu ( grupa: arapski jezik i knjizevnost).
Radio je u Radiju Jugoslavija, dnevnim listovima “Borba” i “Nasa Borba” i kao dopisnik radio stanice “Dojce vele” iz Beograda, a bio je saradnik “Helsinske povelje”, glasila Helsinskog odbora za ljudska prava u Srbiji.
Stitkovac je pisao o vjerskim temama, ekumenizmu, a bio je i izuzetan poznavalac politickih kretanja u arapskom svijetu, posebno na Bliskom istoku.
Objavljivao je u listovima i casopisima: Knjizevnost, Knjizevna rec, Mak, Katedra, Knjizevne novine,
Objavio je knjige:
Bosna i Hercegovina, ogledalo razuma, (publikacija sa grupom autora), 1992. god.
Slovo o Zepi (poezija), 1994. god.
Razliciti putevi do Boga, 1995.god.
Yugoslavias Ethnik Nightmare (poglavlja o ratu u BiH I Hrvatskoj), Lawrence Hill Books, Njujork Cikago, 1995. god.
Burn This Hous (poglavlja o ratu u BiH I Hrvatskoj), Durham, London, 1997, god.
Duhovna strana Amerike,
Zlovrh, 2005. god.
Umro je 26. jula 2006. godine, ne docekavsi promociju svoje knjige u BIH, na Zimskom bijenalu knjige u Sarajevu, 20.12.2006. godine.
O ROMANU:
Zlovrh Ejuba Stitkovca, ispricana i ispisana klasicnim realistickim narativnim postupkom zanimljiva knjiga ovog autora je u zanrovskom smislu uoblicena u prozni model jedne sugestivne cjeline koja se moze okarakterisati i kao roman-hronika o Zepi i njenim ljudima u vremenu ratnom i poratnom u Bosni.
U njenoj kompoziciji sasvim lako se prepoznaju elementi proznog triptiha od kojih svaki ima svoj specificni naglaseni prolog na pricu o ocu Abdurahmanu nastavlja se i prica sina i na neki nacin se okoncava u kazivanju unuka. Fabularni niz elemenata moze se slijediti u svim pricama. I u tom okviru traje i drama ovih junaka koja je i licna drama i drama identiteta onih naroda iz kojih su junaci ponikli.
Vec na planu sizea stvari su slozenije jer otkrivaju se oni dublji motivi koji poticu junake da ostave pricu “u amanet” jer to je jedino sto mogu. “Od brace i ahbaba vise zla dozivjeh nego od pravih dusmana, kazuje se na pocetku price i to ce se prepoznati i kao amanet potonjih kazivaca koji se pitaju da li zla ima vise u ljudima samim ili oko njih u svijetu.
Sugestivno odzvanjaju poznate rijeci iz Kurana da je svaki covjek osim pravog i istrajnog vjernika “na gubitku”. I svako od njih na svoj nacin prepoznaje i dublje korijene, one bogumilske pod cijim steccima pociva “neki daleki rod moj i tvoj”. I upravo na tim tackama pisac i gradi ono najzanimljivije u svom djelu ono sto je dobro i uistinu sugestivno ispricano kao jos jedna tipicno bosanska knjizevna mitologema. Ove tri price utkane u tok klasicne linearne fabule ciji tok povremeno narusavaju predugi dijalozi su zaista dobra prozna cjelina.
(Knjiga.ba/knjizevnost)
[b] Da bi ga smirio, hodza Vrelac rukom pokaza selo Vratar, s druge strane Rijeke, tacno naspram Stikova dola.
– Vidis ono brdo, gore, lijevo od vratarskih kuca. Tamo je nekad postojo grad sa bedemima dugim tacno sto i sest metara nekad
davno, kako knjige kazu, izgradise Rimljani. Zasto su u vrletima prebivali, kod tol¨kog dunjaluka? Bog zna. Bili i nestali. Turci ostavise dvije cuprije, je¨nu malu, na izvoru Zepe, drugu vel¨ku na uviru u Drinu. Bili i nestali
– Zasto Visegradjani za nas Most, nikad ne kazu Cuprija. Jeste manji
– Zbog toga sto ga je sagradio nas vezir. Zato je u Visegradu cuprija, a u Zepi most. Tako je bilo kad su ovom zemljom vladali sultani i kraljevi,tako je i sad.
Zepa je na kraju svijeta. Kasablije misle da u ovim gudurama nema mjesta za cupriju. Kod Saraj¨va ima pet puta manja Kozja, a niko je ne naziva mostom.
Piso je tome i muftija Mahmud i savjetovo seljake da se ne dure na kasablije i ako imaju razloga. Plasio se da u njih ne udje crv mrznje. Kad on udje u neciju dusu ne izlazi dok iznutra ne opogani insane. Jedino ga pravim ilumom moze iscerati iz sebe. Mrznjom nacet cojek druge nit cuje, nit vidi. Koga ta bolest snadje, tesko njemu i onijem oko njega.[/b]
Odlomak iz romana