Abdulah je hadž obavio 2004 godine. Bilo je interesantno slušati o svim događajima vezano za hadž kada se on vratio sa tog dalekog puta. Mnogi detalji vezani za svete gradove Meku i Medinu, mnoštvo slika su posebna priča. Ipak sve ispričano i sve viđeno su samo priče i po ko zna koji put čula se i ona poznata izreka svih hadžija a koja otprilike glasi: «Ma mogu ja tebi pričati satima ali ti nikad ne mogu opisati osjećanja. Svak mora otići i to sam osjetiti»
Kada mi je 2006 godine Abdullah rekao: «Ja sam planirao ako Bog da da 2007 godine idem na hadž za majku a.r. Bi li ti išao na hadž zajedno sa mnom. Poslije kratkog razmišljanja, bolje rećeno poslije par sekundi rekao sam: «Ne bih, ima jos vremena. Mislim da još nisam spreman za ovaj veliki čin»
Abdulah je dodao: «Dobro ja ću najvjerovatnije ići sljedeće godine (2007). Poželio sam mu da u svojim nakanama uspije i da hairli obavi hadz. Nešto kasnije on je i uplatio prvu uplatu (nešto kao garancija organizaciji).
U meduvremenu su se pojavili (ne)nadani, nazovimo ih razlozi, tako da je Abdullah skoro u zadnji čas morao otkazati svoje putovanje u Časni hram. Ispalo je tako da Abdullah nije otisao na hadz iako je sve isplanirao… Allah je odredio tako.
Negdje krajem 2007 godine mada sam o tome poceo razmisljati i ranije stvorila se želja za hadžom. Počelo je u meni da raste i da me opsjeda. Ispričao sam to Abdullahu. Tada sam mu saopštio da bih isao na hadz. Bejtullah je Allahova Kuca. Posjeta Bejtullahu znaci posjetu Uzvsenom Allahu. Zelja za susretom sa Allahom dz.s., svakako podstice covjeka da radi ono sto ga vodi tom susretu.
Posto Abdulah nije otisao na hadz 2007 godine, on je podrzao moj prijedlog i odmah smo se prijavili zajedno sa jos troje Bošnjaka u jednu tursku organizaciju „Milli Gorus“ a kasnije su to ucinili jos 5-6 Bosnjaka iz DK inače naših dobrih poznanika. Negdje u aprilu smo dobili obavijest nas petero da smo na spisku dok su drugi otpali. Bilo nam je izuzetno drago da smo ušli u grupu od 120 budućih hadžija iz Danske, a tužni što i ostali Bošnjaci nisu uspjeli u svojim namjerama…
Negdje u maju mjesecu morali smo svi uplatiti prvu ratu kao garanciju da prihvatamo da idemo na hadž sa ovom turskom organizacijom.
Odmah sam planirao odmor od tri sedmice u BiH, a tri sedmice sam ostavio za period novembar-decembar s tim što ću morati naraditi bar 7-8 dana kako bih mogao isplanirati da se uklopim u ca. 4 sedmice koliko traje angažman ove turske organizacije.
Prvo što sam morao uraditi je da zamolim šefa da mi prekovremene sate ne isplaćuje nego da ih „zamrznem“ da tako kažem do kraja godine. On mi je dao to odobrenje sa kojim sam otišao u računovodstvo i oni su to uvažili. Već sam uradio nešto, sad mi je ostalo samo da naradim nekih 60-70 sati koliko je po mom mišljenju dovoljno da se uklopim u ovaj angažman…
Rodbinu nisam obavijestio. Planirao sam ako Bog da da ih sve okupim prilikom mog dolaska u BiH, te da im tada saopštim ovu lijepu vijest.
Tako je i bilo, jedan dan sam okupio svoju rodbinu..
A drugi dan Samijinu i saopštio im razloge okupljanja.
Bio je to pozitivan šok za mnoge, a bilo je i suza radosnica…
Po povratku u Dansku, krenule su i prve pripreme za hadž………