–
Rogatica nije bila velika, a pogotovo nije bila mala. Bila je tamam. Nevelika, ali najljepša. Bila je grad s najljepšim mogućim položajem.
Ali, nije moguće da može postojati grad, ma koliko bio star, ako u njemu nema onih koji su mu s koljena na koljeno produžavali život. Oni su, između proljeća i ljeta 1992. godine, ili poubijani ili protjerani. Mrtvi su ostavljeni bez mezarova, a preživjeli raseljeni svukud; i po Bosni i po svijetu.
Ostat će upamćeno da nikad niko više od ljudi koji su nekad nastanjivali Rogaticu nije volio svoje rodno mjesto. Bez njih, Rogatica više nije što je bila. Niti može biti.
Ovo je izmjenjeni citat, samo za ime grada, Isnama Taljica iz njegovog romana “Vjetrometina” koji svjedoci o njegovoj Vlasenici, ali tako vjerno i istinito napisan da moze posvjedociti svim nasim uzetim gradovima, koji bez nas uveliko nisu ono sto su nekad bili. A najporaznije od svega je da im se gase i institucije za koje covjek ne bi mogao ni povjerovati u danasnjem citavom, naprednom, svijetu ,kao sto su obrazovne.
