[b]Svijet je mali
Razglednica s Crnog mora[/b]
Mišo Marić 12/08/2009, Danska
Foto:
Prije par godina, nakon jednog mog teksta objavljenog na ovim stranicama, dobijem pismo s nepoznate adrese, od nepoznata pošiljaoca: Vahida Redžić, Akacievej 24, 6600 Vejen, Denmark. Svoj mi životopis Vahida piše. Koji je počeo u Rogatici, a ’43. s tri godine već je bila siroče, izbjeglica u Čapljini. Gdje je rasla i uzrasla, udala se, izrodila djecu i “živjela svakidašnji al’ sretan život u multikulturalnoj sredini”, tako piše. Pa s grozom pominje posljednji “izrežirani pljačkaški rat” nakon kojeg je dospjela u izbjeglištvo, u Dansku. “Niti živim, nit mogu iz nje, piše”. Dok čitah pismo, rasplakah se. Pitaju Azra i Milena šta mi je? Velim da u pismu Vahide iz Vejena svoj životopis čitam. Te zamolih urednika da joj odgovorim na stranicama Bosanske pošte. To “otvoreno pismo” počeh tada po osjećanju: “Draga sestro Vahida”… Od tada se sa sestrom Vahidom čujem redovno telefonom. Kad zovnem, slušalicu podigne kćer Mirela, ili njeni sinovi Emin i Medin, nekad zet Vahidin, Ervin. Tako sam upoznavao njen rod. A Vahida kad ode u Čapljinu, posjeti mi punicu u Mostaru… Tako je upoznala moj rod uživo prije nego mene.
Razmijenimo razglednice… Ervin me obraduje novogodišnjim peškešom, njegov ručni rad: sudžuka i pršut kao s vrha Bjelašnice, a ona iz sušnice s danskog poluotoka Jutland.
Sestru Vahidu, nit ikog od njenih koje pomenuh nikad nisam sreo.
Znamo se i zavoljesmo se preko telefona.
Tako smo blizu i tako daleko…
Ovog ljeta letih za Bugarsku, s dragošću, na susret sa bratom Jovicom, snahom Danicom, nećacima Velimirom i Vladimirom, njihovim suprugama Violetom i Antonijom i najomiljenijim u porodici 11-mjesečnim Oliverom, kojeg još nisam vidio. Moj brat je Šved, svi moji najdraži su Švedi sa stalnom adresom u Lundu, a ljetnjom u Nesebaru.
Pripeklo je, bazen pred hotelom Afrodita pjeni krcat, rashlađuju se djeca i odrasli. Po onoj “Hvali more, drž’ se kopna”, koju sam ispravno shvatio kao “Hvali vodu, drž’ se krigle”, rashlađujem se pored bazena pitkim bugarskim pivom. U jednom trenutku čujem snahu Violetu kako se plavokosu dječačiću, čija se glava u bazenu, pod suncem, zlati kao suncokret, obraća: “Emine”.
Naše je ime, priđem uz rub i pitam:
– Odakle si ti, Emine?
Gleda me krupnim očima u kojim se ogleda vedro nebo i veli:
– Iz Danske.
– A odakle ste vi? – pita preplanula, lijepa žena pored dječaka.
– Nakon svega što nam se dogodilo, stid me reći – velim.
– Govor je hercegovački, glas i lik su mi poznati. Pišete li u Bosanskoj pošti?
– Pišem.
– Nekad Emin il’ Medin, nekad Ervin ili ja odgovaramo na telefon kad zovnete majku. Ja sam Mirela, kćerka Vahide Redžić.
Da mi se iz bazena javio Todor Živkov, jednako bih bio iznenađen! Poljubim joj ruku, upoznaje me sa suprugom Ervinom, neobična prezimena Kreštrac. Pitam ga kojom je rukom pripremao sudžuku i goveđi pršut, da i njemu poljubim. Upoznajem i starijeg sina Medina, 13-godišnjaka. I on plav kao mlađi brat, baš naočit i razgovoran momak. Vrijeme je ručku, vraćam se u hotel “Park” gdje smo odsjeli, Azra čeka. Kad joj kažem koga sam sreo – i obraduje se i ne vjeruje.
Okupimo se, porodično, u sjenovitu restoranu nad morem na čašicu razgovora i konkretnog. “Teče k’o mlijeko” što bi rekao Davorin Popović nakon prve flaše kutjevačke Graševine. Razgovaramo uglas kao u britanskom parlamentu, onda po ženskim i muškim komisijama. Šta su ženske bistrile nisam prisluškivao, iz pristojnosti. Lako je ženskim, uvijek imaju tema na pretek… Kasnije mi Mirela priča ponešto što već znam, ponešto novo. Kako je ’94. sa 16 godina stigla u Dansku, sljedeće u januaru upoznala Ervina, udala se, i u prvom razredu danske gimnazije sa 18 rodila Medina. I kako će osmi Eminov rođendan slaviti po povratku 22. avgusta. O studiju priča. Vozarila je do fakulteta 100 kilometara, polagala dodatne ispite i sad je profesor matematike i istorije na gimnaziji u Vejenu. I još puno drugoga čuh i saznah od moje nove rodbine koja mi to postade u izbjeglištvu i koju prvi put u život ovdje u Bugarskoj sretoh i istinski upoznah.
Na deset dana ljetovanja, a kao naručen da potvrdi istinitost naslova ove razglednice, umoran od 12 sati vožnje kolima, iz Beograda nam se priključuje tetkin unuk Radovan Batan Purić sa suprugom Marijom i 18-mjesečnim sinčićem Andrejem. Batan nije znao da sam u Nesebaru, ali me daruje upaljačem s Titovim likom. Kad s mobitela pusti prve akorde pjesme “Uz maršala Tita” poljubim ga i velim kako je u čestita čovjeka izrastao i silno me obradovao. Kad Batan Mireli i Ervinu pripomenu da je porijeklom iz Priboja, sin Svetislava Purića zvanog Pura ili Pus, dugogodišnjeg trenera FK FAP Priboj, Ervin se iznenadi i obradova. Njegov brat Rasim, veli, dobar je znanac sa Batanovim ocem kojeg pominje po dobru.
Adresiram vam ovu razglednicu sa željom za vedro nebo i miholjsko ljeto. S utiskom da sva svoja sunca i sva svoja mora nosimo u sebi. I da Crno more, kad je svijet ovako mali kao što se vidi da jeste, i nije tako crno kako se imenom predstavlja.