[b]REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA
13. juni 2009.
ONLINE GLASNIK NACIONALNOG KONGRESA REPUBLIKE BiH – br. 616 [/b]
[b]PRAVEDNIK IZ BIJELJINE: Lazar Manojlovic
LAZAR MANOJLOVIC, PRAVEDNIK SVIJETA [/b]
LAZAR MANOJLOVIC, ucitelj i humanista iz Bijeljine, prošle je nedjelje na spektakularnoj svecanosti u italijanskom gradu Padovi dobio prestižno priznanje Pravednik svijeta, koje se dodjeljuje najistaknutijim svjetskim borcima za ljudska prava; u razgovoru sa našom novinarkom Manojlovic objašnjava zašto je ova vijest cenzurisana u Republici Srpskoj, govori kako je i cime je zaslužio ovo veliko priznanje, podsjeca na svoje sukobe sa nacionalistickim vlastima u Republici Srpskoj, Srpskom pravoslavnom crkvom, Karadžicem, Dodikom, vladikom Kacavendom…
Lazar Manojlovic: “Dok sam živ, stidit cu se zlocina koje su izrodi mog naroda pocinili “u ime mog naroda””
Lazar Manojlovic, publicista iz Bijeljine, proglašen je 5. oktobra u Padovi Pravednikom svijeta! Ova prestižna nagrada po prvi put je urucena u Padovi, a pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Italije. Manojlovic je zbog hrabrih i humanih djela koja je cinio za vrijeme i nakon rata u BiH postao pocasni gradanin Padove i njemu u cast postavljen je stub pravednika. Grad Padova osnovao je i Park pravednika kao mjesto gdje ce se cuvati sjecanje na hrabre ljude koji su se suprotstavili genocidu, u kojem je ovom prilikom Manojlovic posadio maslinovo drvo.
Lazar Manojlovic, bivši direktor osnovne škole “Radojka Lakic” u Bijeljini, žestoko se suprotstavio Miloševicevoj i Karadžicevoj politici zla i riskirajuci vlastititi život u toku rata uspio da iz logora u Batkovicu pored Bijeljine izbavi grupu Bošnjaka i spasi ih od sigurne smrti. Ovo nije jedina nagrada koju je Manojlovic dobio ove godine, u februaru mu je dodijeljena nagrada za gradansku hrabrost Duško Kondor koja je u BiH ustanovljena ove godine. Sa ovim sedamdesetogodišnjim uciteljom, publicistom i novinarom razgovarali smo o njegovim podvizima.
Gospodine Manojlovicu, Vaš govor tokom petodnevnog boravka u Padovi izazvao je veliku pažnju. Izmedu ostalog, govorili ste i o Dejtonskom sporazumu, šta ste tom prilikom rekli i kako ste reagovali na vijest da ste dobili ovu prestižnu nagradu?
Bio sam iznenaden. Nakon 18 godina tog suludog života jedna Evropa se sjetila da ja postojim u zemlji bez adrese. Nagrada Pravednik svijeta je velika i za BiH jer se time pokazuje ogromna pažnja i interes za dogadaje koji su se desili i koji, nažalost, još uvjek traju. Posjetici svecane akademije, novinari i moj domacin gradonacelnik Padove Flavio Zanonato sa velikom pažnjom su slušali moj govor o BiH. Govorio sam da je Dejtonski mirovni sporazum kaznio i ponizio BiH oduzevši joj time pravo da bude Republika BiH, kao što su to i ostale republike bivše Jugoslavije. Zbog toga BiH vec cetrnaest godina nije ni prava, ni pravna država, vec zemlja bez adrese, a njeni gradani bez ljudskih prava i sloboda. Politicari u BiH nemaju ni poštenja ni zdravog razuma. Takvo stanje haosa i beznada samo njima odgovara. Zato su u Bosni i Hercegovini ljudi i dalje stradalnici.
REPUBLIKA SRPSKA – PRIVATNA DODIKOVA DRŽAVA
Kako je vijest o Vašoj nagradi primljena u Bijeljini, odnosno Republici Srpskoj?
Ni nakon deset dana ova svjetska vijest nije objavljena u entitetu RS-u, odnosno privatnoj državi Milorada Dodika, pa cak ni u bijeljinskim Semberskim novinama. To je ta sloboda medija u RS-u – krajnja poslušnost.
Vi redovno pišete za beogradski list „Republika“, koju ureduje profesor Nebojša Popov. Vaši tekstovi u kojima osudujete genocid nad Bošnjacima izazivaju veliku pažnju. Nedavno ste napisali tekst o Srebrenici, o Dodikovoj pogubnoj politici, da li zbog toga imate problema u Bijeljini?
Ovdje mi govore da sam narucen i placen iz Sarajeva, medutim, mene niko na ovom svijetu ne može naruciti ni platiti. Ja volim Bosnu i Hercegovinu, moj djed je Hercegovac, moj otac je Bosanac, a ja sam ono “i”. Pišem jer od kraja bosanskohercegovackog vjersko-zvjerskog pokolja nemam mira ni u javi ni u snu. To za mene nije bio rat, u ratu postoje pravila, to je bio pokolj, silovanje, paljenja i, na kraju, Srebrenica. Ne možemo osuditi narode, ali možemo izrode. Nesreca je što je najviše izroda bilo u srpskom narodu. Srebrenica ce ostati kao vjecita mrlja na jednom narodu. Zbog jedne kamare izroda, bolesnih voda, tvoraca politike zla i crnomantijaša. Stid me je zbog Srebrenice i morao sam kroz tekstove da iskažem taj stid i sad mi je lakše. Stid me je što te psihopate, poremecene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu. Stid me što, još uvijek i nakon svega, mnoštvo velikih Srba ne priznaju zlocin svjetskih razmjera nacinjen u Srebrenici. Što pokušavaju da taj krvavi srpski tsunami porede i pravdaju drugim zlocinima.
Imao sam potrebu da pišem o Dodikovoj komemoraciji nad žrtvama Jasenovca. Da mrtvi iz Jasenovca nisu u rijeku baceni i u krematoriju spaljeni, oni bi se sada prevrtali u grobu nad onim što cini Milorad Dodik s njima. Prema zvanicnim podacima, spaljeno je oko stotinu hiljada Srba, a Dodik kada je u Velikoj Gradini obilježavao svoj Jasenovac pozvao je najekstremnije pjesnike, nacišoviniste Matiju Beckovica, Slobodana Rakitica, Dobricu Erica, koji je tada ustvrdio da je u Jasenovcu ubijeno milion Srba!?
Vas je Vasilije Kacavenda, vladika zvornicko- tuzlanski, proglasio najvecim srpskim izdajnikom svih vremena, prijetio Vam je, pozivao na Vaš linc. Da li je razlog bilo to što ste govorili o njegovim ratnohuškackim pohodima i još u ratu govorili da je ratni zlocinac?
Kacavenda je u ratu na Svetog Savu, u crkvi koja se nalazi preko puta škole u kojoj sam bio direktor, kazao: “Mi ovde, Bože me oprosti”, pokazajuci na školu, “imamo najveceg izdajnika svih vremena, komunjaru koja je došla iz Tuzle da uništi srpsku djecu”. Nakon tog njegovog govora ja po 16 sati nisam mogao izaci iz škole. A Kacavenda je u svojoj pohlepi i nezasitosti, u ime Boga, srušio deset muslimanskih kuca, uglednih domacina u centru Bijeljine i na tom mjestu napravio dvore, crkvu, manastir i svoj grob. U stvaranju manastirskog kompleksa vladika je nasilno ušao u zgradu Opštinskog komiteta Saveza komunista jer mrzi komuniste kao teroriste. U toj zgradi je danas vladicanski dvor koji Bijeljinci nazivaju Bijeli dvor. Kacavenda zamišlja sebe kao Boga. To je isto radio i Staljin, koji je isto završio bogosloviju i sve vrijeme je mislio da je Bog. Kod Kacavende u dvoru ili, bolje receno, dvorcu je sve pozlaceno, zlatne stolice, zidovi, a vjernici mu preturaju po kontejneru tražeci hranu. Ne pada Kacavendi na pamet da otvori narodnu kuhinju. Voli vladika da živi u raju dok narod umire u bijedi. Obešcastio je oltar i Jevandelje. Blagoslovio je politiku zla Radovana Karadžica i danas u svojim javnim propovijedima koristi jezik mržnje iz 1992. godine. Sve je to cinizam najgore vrste. Mi Srbi imali smo jednog zlocinca koji je pretvoren u sveca i ne treba nam drugi. To je Nikolaj Velimirovic kojeg je Hitler odlikovao najvecim orednom, gvozdenim krstom. Njega je crkva proglasila za sveca, postao je ideolog. Patrijarh moskovski i cijele Rusije Aleksej Drugi nedavno je pozvao Kacavendu, jedinog od srpskih vladika, na sva zvona ga nahvalio i dodijelio mu najveca odlikovanja. U pozadini svega stoji da Aleksej Drugi priprema teren da Kacavenda zamijeni patrijaha Pavla. A Kacavenda je zapravo najveca sramota Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda i veliko zlo za sve ostale. Prošle godine javno me je napao na groblju. Nakon sahrane mog kolege profesora matematike, Kacavenda me je ugledao ispod jednog drveta, zaustavi auto i kroz prozor zapoceo tiradu. Vikao je na mene, na kraju je urlao: “Tebe je i Bog odavno kaznio, a tek te kazna sljeduje”. Pitao sam ga: “Pope, da li isto kao pokojnog Duška Kondora?”. Nakon toga je odjurio autom. To je bilo prošle godine u aprilu. Nakon toga, Jasmin Imamovic, gradonacelnik Tuzle, ponudio mi je stan da se preselim u Tuzlu. Rekao sam da zbog Kacavende necu da bježim iz svog zavicaja.
SPAŠAVAO SAM BOŠNJAKE IZ BATKOVICA
Bili ste cesto na udaru nacionalista, prije svega zato što ste se borili protiv velikosrpskog nacionalizma. Koje ste sve neprijetnosti doživjeli zbog toga što ste pomagali Bošnjacima u ratu?
Nema koje nisam. Moje nedace su pocele kada sam dao izjavu za jednu stranu televiziju. Na pitanje kojih sve nacija djeca pohadaju školu, ja sam kazao da u školi ciji sam ja direktor postoje samo dvije nacije, jedna su ucitelji, a druga ucenici. Medutim, tu je bio prisutan Karadžicev doušnik koji mi je sutradan priredio velike neprijatnosti. Kazao sam dok sam ja na tom mjestu tako ce biti, a ako ikada ovo postane škola samo srpske djece, to nece biti škola nego bogoslovija.
Imao sam stalno prijetnji. U gluho doba noci bi zvonio telefon, s druge strane mi kažu da su mi bacili nocas u Drinu pet ucenika. Zvali bi i pitali: “Placeš li za balijama”?. A ja sam, istina, cesto plakao u zagrljaju roditelja koji bi mi dolazili sa djecom uplašeni. Pomagao sam da se iz logora u Batkovicu oslobodi nekoliko Bošnjaka. Bilo je doušnika koji su to saznali i koji su uticali da se zbog toga nadem na ulici. Izbacen sam iz škole 21. februara 1994. godine. Cuvar logora u Batkovicu Milan Grujicic sjeo je na moje mjesto, a kao nagradu što me je istjerao od dekana uciteljskog fakulteta Mitra Novakovica dobio je na tacni diplomu profesora.
Protivili ste se i uvodenju vjeronauke u škole, takode niste htjeli pristupiti SDS-u?
Kao predsjednik kolegija direktora osnovnih škola na pocetku tog ludila, imao sam sastanak sa direktorima škola. Jedan od njih je predložio da usvojimo uvodenje vjeronauke u škole. Ja sam nesmotreno kazao – kojoj je to budali palo na pamet, kolega mi je odgovorio – nije budala vec predsjednik republike Radovan Karadžic. Nisam se složio s tim da Karadžic odnosno tadašnji njegov ministar obrazovanja Ljubo Zukovic donese zakon da vjeronauka bude obavezan predmet. Javno sam se tome suprotstavio, kazao sam da cu kazniti svakog ucitelja koji zabrani djeci da idu u crkvu, ali cu isto tako kazniti svakog onog koji natjera dijete da ide u crkvu. Religija je privatna stvar pojedinca, a vjera je oduvijek proganjala nauku, pa ne može postojati vjeronauka. Upala su mi u školu cetiri popa koji nisu imali pojma ni šta je didaktika, niti pedagogija. Pitao sam ih da li bih ja mogao u crkvi da obavljam vjencanja, rekli su mi da ne mogu, to je njihov posao, ja sam im odgovorio da je obrazovanje moj posao. Ja sam od najveceg dubrišta u Semberiji napravio školu reda, rada, ugleda i izgleda. Roditelji i djeca su me istinski voljeli. Medutim, izbacili su me na ulicu. Sada sam im zbog toga zahvalan jer su me oslobodili jedne politike zla, jer bi morao da sprovodim to što oni hoce, a ja ne prihvatam.
NE POSTOJI VJERONAUKA – VJERA JE PROTIV NAUKE
Kakvi su, po Vašem mišljenju, danas, trinaest godina nakon rata, medunacionalni odnosi u Republici Srpskoj?
Ovdje su vjerske zajednice na sve tri strane odigrale najnegativniju ulogu. Srpski patrijarh Pavle je na Palama tokom rata u društvu Karadžica i Mladica kazao da blagosilja to što oni rade i da su oni Bogom dati da konacno Srbe spasu. Spasili su nas tako što su nas uništili, upropastili i unesrecili. Obican svijet koji nije kriv je ispaštao. Ja cesto govorim – cetnici jesu Srbi, ali svi Srbi nisu cetnici. Kacavenda je tokom rata bio Bog života i smrti, a sada mu Dodik daje svakolika prava. Moje videnje sadašnje situacije jeste da politicari siju strah, a religija sije mržnju. Mi smo i dalje u 1992. godini, samo nema masovnog ubijanja. U Bijeljini medu ucenicima, osnovcima, srednjoškolcima i studentima nije zabilježeno da je jedno odjeljenje ili jedan student otišao na ekskurziju u Tuzlu. I obrnuto. Tako je sa Mostarom, tako je sa Banja Lukom. Idu svi nekoj matici. To je podvala vjerskih zajednica, da mi svi imamo svoju maticu. Nama Srbima je, kao, Moskva matica. Ne znam samo koga je Moskva spasila? Sve škole iz “Dodikijade”, kako ja zovem ovaj entitet koji može da se cita kao „Dodik i jada“, na ekskurziju vode ucenike u Grcku, Hrvati idu u Italiju, a Bošnjaci u Tursku. Pri tome ni jedan ministar obrazovanja nije upozorio škole da treba ucenici prvo da upoznaju svoj zavicaj, potom otadžbinu Bosnu i Hercegovinu, da odu u Mostar, Veliku Kladišu i da upoznaju bogatstvo BiH. To je jedan pogrom mladih za buducnost. Kako izaci iz ovog? Moramo se osloboditi oslobodilaca koji su nas oslobodili od slobode. I moramo se osloboditi osvajaca koji su došli iz pustinje i u Semberiji našli oazu. Jer osnovni cilj ove nesrece koja nas je zadesila bio je promijeniti mjesto stanovanja i promijeniti vlasnike kapitala. Pa smo dobili cista naselja i ciste tajkune.
Vaša knjiga „Ucitelju s ljubavlju“ je zabranjena u Republici Srpskoj, zbog cega?
Zabranila je “Prosvjeta” i pop Nedo Pajic, predsjednik Crkvene opštine Bijeljina. Napisali su: „Zabranjuje se knjiga ‘Ucitelju s ljubavlju’ zbog štetnog uticaja na srpsku djecu. Što se autora tice Lazara Manojlovica, on je osoba bolesne duše, izbjegavajte ga“. Tu odluku je Prosvjeta poslala svim institucijama i školama. Tako da je ta knjiga ciji sam ja autor prva zabranjena knjiga pod ovim nebom bosanskim.
