VISEGRAD – Dobrun:
Munib i Rahima Kasapović godinu i po živjeli pod zemljom
Teško je i zamisliti život pod zemljom, bez sunca, bistre vode i svježeg zraka. Ali, upravo takav život godinu i sedam mjeseci su živjeli Munib i Rahima Kasapović iz Dobruna kod Višegrada u vrijeme rata 1992/93.
– Imao sam starog oca polomljene noge kada je buknuo rat u višegradskom kraju. Nisam ga mogao ostaviti samog, pa smo odlučili da nikuda ne bježimo iz svoje kuće.
Ostale komšije otišle su u Goražde, a Rahima i ja ostali smo pored bolesnog i nepokretnog oca Adema, koji je imao 86 godina – kazuje Munib.
Kasapovićima su posebno teški dani započeli u maju 1992., jer su tada u BiH pristizale vojne grupe iz Srbije i Crne Gore.
Kako smo imali nepokretnog oca, moja supruga ostala je s njim u kući, a ja sam se sklonio u šumu iznad Dobruna i dolazio samo noću da ih obiđem, uzmem hranu, pa ponovo u šumu i tako cijelo ljeto 1992.
24. jula su došli u našu kuću i ubili mi oca Adema, a suprugu otjerali u zarobljeništvo, gdje je sa još nekoliko žena radila na farmi koka nosilja u Dobrunu – prisjeća se Munib. Bojeći se da će ih jednog dana odvesti i likvidirati, odlučili su jedne noći krenuti u Međeđu, gdje je bilo bošnjačko stanovništvo iz Višegrada. Put ih je vodio preko Revanja i Strgačine, ali su naišli na zasjedu i bili su rastjerani po šumama.
– Kada smo se malo pribrali, rekao sam ženi da je najbolje da se vratimo u Dobrun, jer nam je tamo
ostalo podosta hrane, koju su Dobrunjani zakopali u bajtama.
Bilo nas je četvero, komšija sa ženom i nas dvoje. U brdima iznad Dobruna iskopali smo zemunicu i tu se sakrivali godinu i po. U zemunici smo napravili sećiju, donijeli šporet, naslagali drva, zatim nanijeli brašna, ulja, šećera i krompira. Noću smo ložili vatru i kuhali hranu. Kretali smo se samo noću, a kada je pao snijeg, nismo nikako izlazili da nas ne bi tragovi otkrili – kaže Munib.
Kasapovići su tako preživjeli godinu sve u nadi da će se rat završiti. Međutim, u ljeto 1993. ponestalo je hrane i znali su da narednu zimu ne smiju dočekati u Dobrunu. Donijeli su odluku da se polako noću kreću brdima kroz šumu prema Priboju u Srbiji, a onda će u Prijepolje kod familije.
Munib je prije rata bio lugar i održavao je šumski red baš u tom pravcu gdje su trebali prijeći put pun neizvjesnosti i strahova.
– Nakon dva dana i dvije noći prešli smo granicu i stigli u Priboj na Limu, a zatim smo otputovali vozom u Prijepolje. Kada smo od prijatelja pozvali kćerku u Beogradu, nije mogla vjerovati da smo živi, jer ništa o nama nije čula skoro dvije godine. Tada, kada sam čula glas djece, bilo mi je najteže. Mislila sam da neću preživjeti – kroz plač kazuje Rahima.
Kasapovići su se 2001. godine vratili u Dobrun i sada žive u svojoj obnovljenoj kući. Njihov život ide dalje, ali s kostoboljom i reumom i sjećanjem na život pod zemljom.
Jednom i pekmez napravili
– S jeseni smo brali gljive i voće i donosili u zemunicu. Jednom smo i pekmez napravili. U vrijeme obroka, ja sam bila određena da siječem hljeb. Sve sam se bojala da nekome ne bude manje, pa obično sebi uskratim – priča ovu skoro nevjerovatnu životnu priču Rahima Kasapović.
(Dnevni Avaz)