GORAZDE:
Ratni ramazani kroz priču muftije Efendića
Narod koji zaboravi prošlost nema budućnosti, više puta je ponavljana mudrost, koja je poslužila kao povod za prisjećanje na ratne ramazane u opkoljenom Goraždu, gradu u kojem su, kaže muftija goraždanski amed ef. Efendić, ramazani bili slađi, a sloga jača nego danas.
U razgovoru za „Avaz“ muftija Efendić prisjeća se ramazana 1992. godine, kada su oko svih džamija i mekteba organizirane straže da bi vjernici bez straha klanjali teravije.
– Sjećam se ramazana 1993. kada smo od početka rata bili u mraku, bez telefona, struje i vode, ali smo imali mnogo veći broj džematlija, tako da smo i mnoge poslovne prostore pretvorili u mesdžide, koji su bili pretijesni da prime sve vjernike – kaže Efendić i nastavlja:
– Prirodno je da insan, kada dođe u tešku situaciju, traži izlaz i obično se ljudi tada vraćaju vjeri. Samo u gradu teraviju su klanjali na četrdesetak mjesta, na više mjesta nego prije agresije na prostoru cijelog Medžlisa.
Ramazani bez dovoljno hljeba, u najteže vrijeme, bili su mnogo slađi, ljudi su se više družili, bili bliži i iskreniji jedni prema drugima.
Nošenje hamajlije
– Organizirali smo iftare i za pripadnike Armije RBiH, koji su u rovovima postili. Mnogi su u rovovima obavljali namaz, jer u njima se probudila želja da iskažu ono što su u sebi do tada nosili. Sjećam se vojnika s Vranovine koji su s pola neke veknice spremljene od ne znam kakvog brašna i s nekoliko graški u čorbi koju su dobivali, postili i istovremeno se borili protiv agresora.
Primijetio sam da skoro svaki vojnik koji je poginuo i kojeg smo opremali za dženazu ima neku hamajliju, zapis, nekakav konac sa čvorovima. To mi je ukazivalo na to da je kod svakog čovjeka postojala vjera, koju je ispoljavao na taj način u tim teškim trenucima – ističe muftija Efendić i dodaje da se ovaj period naše historije polahko zaboravlja zbog trke za ovodunjalučkim bogatstvom.
Čaša vode s izvora
Oskudne ramazanske sofre u gradu pod opsadom posebna su priča. – Bilo je pojedinaca koji su s komadićem suhog hljeba zapostili i na isti način iftarili. Ili su iftarili pitom od žare, nekoliko praški brašna, a umjesto današnjih preskupih sokova imali su čašu vode, koju su morali donijeti odnekud s izvora plašeći se hoće li doći živi kući. Ali, i uz takav iftar imali smo više sloge, poštovanja prema vjeri, džamiji, ramazanu, samom sebi i svome komšiji. Iako nismo imali pretrpane stomake, osjetili smo pravi nur ramazana – kaže Efendić.
(Dnevni Avaz)