[b]
Sramota je da dijete poginulih preuzima na sebe borbu za pravdu[/b]
Utorak, 13 OCTOBER 2009 11:12
Ines Ribić
Komentirajući dugogodišnju borbu Goraždanke Ines Ribić da krivci za hladnokrvno ubistvo njene majke Slavice i odvođenje njenog oca Ibrahima konačno budu procesuirani, Abduselam Sijerčić Pelam, ratni komandant odbrane lijeve obale Drine, kaže da je sramota da dijete poginulih preuzima na sebe borbu za pravdu i istinu o svom ocu i majci.
– To je perverzija sistema. Ako ništa drugo, njoj se treba omogućiti da sazna šta se desilo, gdje su kosti njenog oca i da se neko barem pokuša optužiti za taj zločin – kazao je Sijerčić.
Sijerčić se kao komandant susretao sa Inesinom nanom Esmom Hrenek, koju su srpske formacije iz naselja kod preduzeća „Pobjeda“ slale na pregovore sa braniteljima grada. – Ona je dolazila da pregovara u ime Vinka Vujisića, Kokošara i ne znam koga još iz tog dijela. Prvi dan je bila konfuzna, nisam znao šta žele, a drugi dan su nudili kao neko primirje, iako mi nismo pucali prema njima bojeći se za naše civile. Imali smo i ponude da se organizirano iselimo iz Goražda, bilo je čak i nuđenja novca, da se omoguće autobusi, ali mi o tome uopće nismo željeli razgovarati – kaže Sijerčić.
Iako je kuća Ribića korištena kao štit u djelovanju prema bošnjačkim kućama u Graboviku, na vatru nije uzvraćano, jer branitelji nisu željeli ugroziti sigurnost civila u naselju sa mješovitim stanovništvom.
I dok je u tom dijelu grada trajala tortura nad preostalim Bošnjacima i dok su Ribići bili u kućnom pritvoru, srpske jedinice napale su Lozje. Na goloruke civile napale su dvije čete iz naselja Poda i Kokino Selo pod komandom Brane Petkovića, komandanta srpskih jedinica na lijevoj obali Drine.
– Što nisu uspjeli pobiti, zarobili su. Mali broj ljudi je uspio pobjeći prema Drini i mi smo ih u noći sa 21. na 22. maj, njih desetak žena i djece, našli između vrba u rijeci. U vodi su proveli skoro 24 sata, a većina je bila ranjena, dok je jedna žena podlegla – sjeća se Sijerčić. Tri mjeseca kasnije, nakon oslobođenja lijeve obale Drine, pripadnici Armije RBiH u ovom naselju zatekli su stravičan prizor.
Zapaljeni u kućama
– Zatekli smo nekoliko ugljenisanih leševa u kućama i oko njih. Identifikacijom je utvrđeno da se radilo o lokalnom stanovništvu koje je ubijeno i zapaljeno u svojim domovima. Godine 1993. pronađena je grobnica u Šišetima sa sedam leševa iz Kokinog Sela. Svi su strijeljani, izbodeni nožem u vrat i gotovo svi bili su kastrirani. Baš klasično četničko ponašanje prema zarobljenima – kaže Sijerčić, te dodaje da se još traga za desetinama stanovnika.
Preživjeli iz okruženja u Lozju i naselju kod „Pobjede“ sreli su se u školi u Podhranjenu, gdje je nastavljeno njihovo zlostavljanje. Među njima su bili i Inesin otac Ibrahim, kao i Sida Bogdanić, te na desetine svjedoka napada na nevine, koji su posljednji put viđeni na kamionu koji ih je kao stoku dovezao do Sokoca.
Istina u filmu, Petković u Kragujevcu
Ogorčen što ni nakon sedamnaest godina niko nije ni osumnjičen za zločine u Goraždu, Sijerčić je, kao predsjednik Udruženja veterana rata, inicirao snimanje filma s potresnim prizorima, svjedočenjima, te dokumentima koji nedvojbeno upućuju na zločince. – Film je bio želja da se inicira istraga o jednom od genocida počinjenim na ovim prostorima. Imamo čak i naredbu koju je potpisao Brane Petković iz koje se vide vrijeme, pravci napada, učešće jedinica. Imamo i spiskove s imenima svih pripadnika četa Poda i Kokino Selo i naoružanje koje su zadužili. Sve je objavljeno u tom filmu – pojašnjava Pelam.
On smatra da bi kao najodgovornijeg za zločine koji su počinjeni trebalo privesti Branu Petkovića. – Mi vrlo dobro znamo da je u Kragujevcu, da živi normalno, da je čak bio i komandir stanice milicije tamo. Znamo i adresu, ali mi nismo sudije, nego to trebaju biti državne institucije – kaže Sijerčić.
(Dnevni avaz)