–
VISEGRAD
Mnogi nisu prepoznali svoje zapušteno selo
Za povratak zainteresirano desetak porodica • Kuće nisu obnovljene…
18.05.2009. 23:00
Na poziv predsjednika SO Višegrad Bilala Memiševića, oko pedesetak Bošnjaka, rodom iz sela Kamenice kod Višegrada okupilo se u svom rodnom kraju, kako bi uz druženje pokušali riješiti problem puta da bi se, oni koji žele, mogli vratiti u ovo mjesto. Mnogi su došli prvi put poslije rata i jedva prepoznali svoje selo od pustoši u kojem se trenutno nalazi.
– Postoji desetak porodica koje bi se sigurno vratile da nastave život u Kamenici i koji su više puta u prethodnim godinama aplicirali kod entitetskih ministarstava za raseljena lica za povratak ali zbog lošeg puta i neizgrađene infrastrukture to nisu mogli ostvariti. Sada je prilika da im pomognemo i bar jedan dio puta osposobimo da bi ljudi mogli započeti obnovu svojih kuća – rekao je Memišević.
Na ovom skupu, koji je održan na livadi pored izvora Studenac, dogovoreno je da se nekoliko najzainteresovanijih porodica organizuje i da uz pomoć opštine koja će obezbijediti bager osposobi najkritičniji dio prilaza ovom selu.
Stariji Kameničani bili su vidno uzbuđeni zbog opustošenog sela u koje se ipak žele vratiti.
– Ja sam sa svojom ženom i još dvojicom komšija prošlog ljeta došao ovdje i pod najlonom smo spavali 13 dana usred ove pustoši. Noćima su okolo zavijali vukovi a lisica je normalno prolazila pored nas kao da smo i mi neke šumske životinje, ali nije me bilo strah, samo da budem na svome. Tražili smo pomoć u obnovi kuća ali ništa – ističe Nazif Dudojević.
Kamenicu je prije rata nastanjivalo oko 50 domaćinstava, a jučer su ovdje došli njeni najstariji stanovnici. Sa njima su pristigli i njihovi unuci koji su rođeni u drugim krajevima kako bi prvi put vidjeli selo svojih očeva i djedova.
Dosadio život na asfaltu
Sulejman Alić (85) zaplakao je pored svoje ruševine i kaže da je sramota svih koji drže vlast u BiH zato što starim ljudima kao što je on, nisu omogućili da se vrate na svoja ognjišta, jer im je dosadio život na asfaltu i u podstanarstvu na koji nisu navikli a ovdje imamo svoje voćnjake i livade i sve bogatstvo prirode.
– Ovdje sam se rodio i hoću ovdje i da umrem, ali mi ništa ne daju – tužno govori Alić.
Autor: M. ANDRIĆ