–
GORAZDE
Goražde mu je priraslo za srce Foto: Muhidin ŽIVOJEVIĆ
Niko ne želi snimati nastavak “Kuduza”
Kada se poželi odmoriti od svega, prošeta obalom Drine ili izađe u baštu porodične kuće u Goraždu…
11.04.2009. 03:39
Pisati o akademiku i, prema mišljenju mnogih, najvećem živućem bh. piscu, prozaiku i scenaristi, ljubitelju lijepe riječi, čovjeku iz čijeg su pera nastale izuzetne priče, pjesme i scenariji, nije lak zadatak. Pogotovo ne nakon što nam je već na početku razgovora otkrio svoje duboko razočarenje zloupotrebom našeg bosanskog jezika u novinarstvu. Smeta mu, kaže, što se on “obogaćuje” riječima koje nam nikada nisu bile bliske, što na televiziji rade polupismeni ljudi i što se oni nazivaju novinarima. Ipak, priznaje da bez medija ne može zamisliti ni jedan dan.
Redovno čita dnevnu i sedmičnu štampu, pa i onu naših susjeda. O recesiji, kao jednom od trenutno najaktuelnijih problema u državi, ne razmišlja mnogo.
– Svi pričaju o toj recesiji a ja ne znam šta bih o njoj rekao. Pa u krizi smo već dugo, kao da je to nešto novo. Više od recesije brine me rječnik naših političara, koji je zapravo ogledalo naše države – razočarano će Sidran.
Poseban kutak
Kada se poželi odmoriti od svega i, naravno, ukoliko ga posluži lijepo vrijeme, prošeta obalom Drine ili izađe u baštu porodične kuće u Goraždu, gradu u kojem već duže vrijeme odmara od bučnog sarajevskog života i nalazi inspiraciju za nova djela. U tu svrhu projektovao je i izgradio poseban kutak u sjeni vinove loze – simpatičnu kućicu od drveta.
– Ponosan sam na ovo svoje djelo. Tu se mogu na miru opustiti i pisati uz cvrkut ptica. Ovo mjesto zavoljela je i jedna koka, svakog dana ona se tu nekako preko krova uvuče i snese jaje. I nigdje drugo ga ne želi snijeti, samo u ovom jednom ćošku – priča Sidran pokazujući nam svoje i kokino omiljeno mjesto.
U blizini je napravio i teren za stoni tenis. Zasadio ga je engleskom travom, koja je izdržljivija od ove naše. Tu je često znao ukrstiti rekete sa svojim prijateljima i komšijama. Uskoro će to učiniti opet, samo dok se, kaže, vrijeme popravi i bude boljeg zdravlja.
Još jedna igra, odnosno sport, ga rekreira, ali umno. To je šah, čiji je pasionirani igrač.
– Siromašan je svaki čovjek koji ga ne zna igrati. Šah je savršena igra pa se ponekad pitam je li ga mogao izmisliti čovjek. Gdje god da pođem, nosim sa sobom ove male šahovske zadatke koje rješavam čak i dok čekam u redovima koji se protežu pred šalterima brojnih službi, banaka, pošti. I tako, dok se svi oko mene nerviraju, ja sam smiren jer igram šah. Tako mi brže prođe vrijeme – smije se Sidran pokazujući nam svoje papiriće s crno-bijelim poljima i šahovskim figurama.
Nastavak “Kuduza”
S ljubavlju nam je pokazao i brojne uspomene na bogat stvaralački opus: knjige, novinski članci, sve je to uredno složeno na policama i u kartonskim kutijama. Na zidovima su plakati legendarnih filmova “Sjećaš li se Dolly Bell”, “Kuduz”, “Otac na službenom putu”. S briljantnim scenarijima i dijalozima koji se i danas prepričavaju ostavili su neizbrisiv trag u bh. filmskoj umjetnosti. Sidrana smo pitali da li možemo očekivati nastavak “Kuduza” s obzirom da je on snimljen po istinitoj priči koja je u martu 1993. godine dobila tragičan epilog. Naime, Junuz Kečo (u filmu se zvao Bećir Kuduz) poginuo je spasavajuću svoju pastorku. Ni njoj nije bilo spasa. Kao i njenog “babu”, usmrtio je snajperista HVO-a.
– Nažalost, niko od domaćih reditelja nije pokazao interes za snimanje nastavka. Takve priče kod nas više ne prolaze. U našim filmovima sve je manje dijaloga, a “Kuduz” ga je bio prepun. Prije bi ga uzeo raditi neki holivudski reditelj “x” produkcije, i to kao akcioni film – razočarano će Sidran.
Stoga je svu energiju usmjerio u nove projekte. Jedan od njih je životopis “Otkup sirove kože”, čije odlomke objavljuje u magazinu “Global”. Kako ga zdravlje ne služi baš najbolje, akademik Sidran brzo se umorio od razgovora pa smo ga ostavili da povrati snagu u tišini.
Goražde i Bekto
– Volim Goražde, odgovara mi ova sredina u svakom pogledu. Tu sam upoznao mnogo ljudi, dobrih ljudi. Jedan od njih je i biznismen Redžo BEKTO. Zavolio je i on mene, pa me jednom pita: “Zašto ti, Avdo, ne provodiše više vremena ovdje, nedostaješ nam kad te nema dugo?” Kažem mu ja: “Zima je, a meni radijatori na struju, ne mogu dopustiti sebi tolike troškove ovdje i u Sarajevu.” Kaže on: “Ako je to u pitanju, riješit ćemo. Ništa se ne brini.” Za nekoliko dana uveo mi je grijanje na novo gorivo i napomenuo da sada nemam razloga da idem. Ne zna da je time i mene usrećio – kaže Sidran.
Tekst je preuzet iz magazina “Azra”…
Autor: Elvedina DŽAKMIĆ