mirsad_d
Participant
    Post count: 4000

    Godine žalosti
    [color=#FF0000]”Anarhija – bezvlađe, bezvlašće, raspuštenost, nedostatak zakona i autoriteta u društvu, nered, kaos.”
    [/color](Jugoslovenski leksikografski zavod – Zagreb, 1972.)
    Autor Konstantin Jovanović – Quo Vadis BiH Četvrtak, 08 Oktobar 2009 13:25
    HAYAT


    Irhad Čampara je policajac od karijere. Dugo godina radeći predano svoj posao, napredovao je u službi. Neka vrsta priznanja za profesionalni rad bilo je i Irhadovo učešće u policijskim snagama UN-a u smirivanju građanskog rata u Istočnom Timoru. Državi, za koju ni Irhad niti veliki dio nas nikada prije nije ni čuo. Doduše, pitanje je koliko je ljudi na ovoj kugli zemaljskoj i za nas znalo prije nego što je na ovim prostorima počelo četvorogodišnje krvoproliće. Ovu digresiju iznosim i zato što je bosansko ratno iskustvo i čovjeku o kojem pričam pomoglo da se bolje snađe u sličnom paklu na potpuno drugom kraju planete.

    Elem, vratio se naš Irhad, živ i zdrav, iz svoje misije u Istočnom Timoru. Vratio se svojim redovnim, sarajevskim, policijsko-inspektorskim poslovima. Vratio se svojoj porodici, supruzi i sinu. Prije nekoliko dana u svim dnevnim novinama, u tzv. crnoj hronici, pročitah o još jednom u nizu razbojništava u Sarajevu, gradu opasnog življenja. Grupa kriminalaca, nijedan preko 25 godina, upali u trgovački centar, pucali u sef, na mrtvo ime isprepadali i zaposlene i kupce, i pobjegli. Policija se dala u potjeru, locirali ih u namjeri da ih “privedu pravdi”. Radili svoj posao. Zapucali kriminalci na patrolu. Potegli pištolj. I ranili čovjeka o kojem pričam, ranili Irhada Čamparu, uzornog policajca, oca i supruga.

    Sreća od Boga (samo njega) da je metak pogodio mjesto koje nije smrtonosno. Irhad će se oporaviti. Vratiti se svojim poslovima. Preživio Istočni Timor, ranjen u svom Sarajevu, četrnaest godina poslije rata. Kad prizdravi, očekuju ga nove borbe. Za egzistenciju, za preživljavanje, za čuvanje ličnog i profesionalnog digniteta. Pridružit će se svojim kolegama u Federaciji koji najavljuju generalni štrajk. I na njima aktuelna vlast isprobava antirecesijske mjere. Ionako loše plaćeni, prijete im još tanja primanja. I oni će, garant, pred Parlament. Vjerujem da hoće, jer je presedan već napravljen, kod druge, takođe zaslužne kategorije građana ove zemlje, kod Zlatnih ljiljana. Ne treba biti nešto posebno mudar pa zaključiti o kakvoj je državi riječ koja “ni pet para ne daje” i ne haje za svoju vojsku i policiju. Koliko znam, a čini mi se da nešto i znam, nema organizovane i normalne države na svijetu koja ne ulaže i poseban tretman ne daje ovim kategorijama državnih službenika, odnosno institucije koje spadaju u osnovne poluge svakog sistema.

    Makar i da je riječ o represiji i strogoj provedbi zakona, o odbrani zemlje i čuvanju javnog reda i mira, a jeste, država koja podcjenjuje te poslove, jednostavno ne postoji. U toj državi onda ne vlada red već nered, u toj državi politički sistem zamjenjen je anarhijom. U toj državi je zato moguće da za istim stolom sjede i zajednički rade političari i mafijaši, da u trolejbusu dijete od 15 godina izbode nožem drugo dijete od 16, ili da čiča od 60 godina, usred glavne sarajevske ulice, također nožem isječe čovjeka od 33 godine, da razbojnici sajlom prikačenom za ukradeni kombi izvale bankovni aparat i odnesu ga “u nepoznatom pravcu”, da se fakultet završi za pola godine…

    U takvoj državi je zato moguće da nam se desi i Široki Brijeg. Sa ovom kolumnom, koju zaista nije imalo smisla ni pisati, a barem ne spomenuti šta se tamo desilo i pokušati naći prave razloge za takvu eksploziju mržnje, kasnim jedan dan. Ima nekoliko razloga za to. Prvi je da su mi, pošto nisam bio na licu mjesta, bile potrebne činjenice za profesionalnu priču. Ni danas ih nemam onoliko koliko je potrebno za ozbiljnu prosudbu ovakvog čina. Najgore je u ovom poslu, a to nam se, kao prva reakcija i desilo, pisati bez činjenica, skroz emotivno, nacionalno obojeno, odmah podijeliti aktere na “naše” i “njihove”, podići tenzije a istovremeno, sve to svoditi ne pod nacionalni sukob već kao obračun “navijača-huligana”. Nažalost, prve medijske reakcije bile su upravo takve, zašiljila su se novinarska pera i obračun Sarajevo-Zagreb je počeo. Nažalost, okrenuo se u čisto političku priču u kojoj se nisu mogli sakriti nacionalistički naboji i po koji već put ishodište tih otrovnih i ogavnih priča jeste jedno – da ova država, BiH, ne može opstati! E sad vi, dobri moji, prosudite sami, kome odgovara ovakva priča, ovdje i sada, u trenutku kad, doduše, države još nema, ali i u trenutku kada je jedan njen dio, ono što se zove fudbal/nogomet krenuo pozitivnim putem, počeo objedinjavati zemlju, u čemu je naravno, ključnu ulogu imala naša državna selekcija i njeni sjajni rezultati.

    Moram reći i ovo: Svih ovih dana imao sam utisak da je jedini pravi predstavnik i predsjednik ove žalosne zemlje, jedini čovjek koji je od početka spuštao tenzije, koji je stigao da svoj pošteni i dobronamjerni stav prezentira preko svih dostupnih mu medija jeste gospodin Miroslav Blažević! U ovim nesretnim i žalosnim vremenima, Ćiro je svima, posebno onima kojima je politika profesija, održao lekciju iz patriotizma, iz politike, iz morala…

    Što se medija tiče, mislim da su najbolje uradili oni što su se držali fakata, što su, baš zato što nije bilo pouzdanih informacija, prvog dana možda i suhoparno izvještavali, držeći se samo oficijelnih izvora. Možda ste primjetili da u ovoj rubrici nikada do sada nisam spominjao kuću u kojoj radim. Ovaj put napravit ću presedan s razlogom. Mislim da je moja kuća, Hayat TV, izuzetno profesionalno odradila ovaj posao, a kruna svega bila je specijalna emisija koju je uradio moj mladi kolega, inače direktor našeg Informativnog programa, Kenan Ćerimagić. Bilo je to u ponedeljak navečer, emisija je trajala sat i po, išla je uživo, u studiju su se mijenjali gosti, telefonski smo imali sve relevantne ljude, među kojima su bili i oni koji su, ovako ili onako, sukrivci za sve što se u Širokom desilo. Bio je to urnek kako treba u ovoj zemlji raditi i tako osjetljive stvari kao što je bio ubistvo navijača.

    Kažem, nisam bio dole, oslonjen sam svo vrijeme bio na medijske informacije. Čitao, zgražavao se, slagao relevantne informacije u glavi, gledao razne “gospođe hlover” i nasankane ministre, sve živo sam pogledao i pročitao, ali, vjerujte mi na riječ, još uvijek nemam profesionalne hrabrosti da bilo šta “presudim”. Osim što nemam hrabrosti jer nemam činjenica i jer znam kolika je ovdje težina (nekad i fatalna) svake javno izgovorene ili napisane riječi, nema ni pravo na to. To je posao državnih, kantonalnih, općinskih, političkih i sportskih organa. A svjestan sam da čekajući njih, pravu istinu nećemo ni dočekati.

    Sve ovo što sam do sada rekao je ništa spram činjenice koja je u cijeloj ovoj priči jasna ko suza: Vedrana Puljića, dječaka od 24 godine, navijača i građanina Sarajeva – više nema! Posljednji Vedranov ispraćaj traje dok pišem ovu kolumnu. I neka mi oprosti i Vedran, oprostite i vi, što ću se na ovom mjestu poslužiti još jednom digresijom, a vezano za Vedranovu pogibiju.

    Nedavno su, znate to sigurno, u Beogradu, huligani koji sebe zovu navijačima “Partizana”, ubili Brisa Tatona, navijača francuskog tima Tuluz, usred grada dok je s prijateljima ispijao kafu. I, pazite šta se dalje dešava. Nemalo iznenađen, sutradan sam u novinama pročitao da je tim povodom u Srbiji proglašen Dan žalosti. Dugo sam o tome razmišljao, iskren da budem, prvo sam zaključio da su ipak malo pretjerali… A onda su mi se stvari poslagale. Bez obzira koliko taj gest bio iskren, on je imao strahovit utjecaj na otupljavanje reakcije zvaničnog Pariza. Sve francuske novine pisale su kako je Srbija u žalosti zbog njihovog sugrađanina, a takođe su sve novine prenijele i istup srbijanskog ministra unutrašnjih poslova koji je najavio pravi rat huliganskim grupama među fudbalskim navijačima.

    Što se nas tiče, maho ti ne maho, bio je to čas politike kao profesije i diplomatije kao starog zanata kojim se, ni jednim ni drugim, sirovine i neuki ljudi, ne mogu i ne smiju baviti.

    Dakle, ova kolumna je kasnila i zbog toga što sam iščekivao i reakcije vlasti i države koje nema, a povodom Vedranove pogibije. Ma jok, kakav dan žalosti, kakve trice, kakav rat protiv huligana, kakav zakon o sportu… ma ništa.

    Pa sam opet sjeo i razmislio. I definitivnio shvatio da nama jedan dan žalosti ništa ne znači. [b]Ova zemlja i ovaj narod u žalosti je, kolektivnoj, od 1992. godine!

    Vedrane Puljiću, neka ti je miran san![/b]