Jeste tacno je da je Andric napisao sto je napisati namislio. Ali sada je sve to trebalo uvesti u sistem. Trebalo je obezbjediti da njegova djela postanu aksiomi i da se to uvede kao obavezno stivo kojim ce se nadahnjivati generacije koje dolaze. To je trebalo da postanu istorijske cinjenice koje ce zanavijek ostati onakve kakve je on kroz svoja djela prezentirao. Iskrivljene istorijske cinjenice je trebalo implementirati. E to je trebalo obzbijediti a to je moglo samo preko partije. Sto bijase planirano to bijase i ucinjeno.
Ali to nije bilo dovoljno. Borba se nastavila oko jezika. Iako je bila rijec o jeziku ponovo je sve bila samo politika. I vidi cuda, prvi na listi potpisnika „Novosadskog dogovora“ ponovo Andric.A to bijase bas te 1954 godine kao novopeceni partijas. Nista se na ovom svijetu ne desava slucajno. A taj dogovor bijase toliko dobar da je vrlo brzo pao u vodu.
U skolama Andric i Njegos. Citali se, napamet ucili i recitovala Njegoseva djela da bi i sam vladika bio ponosan. “Turska” djeca nastavnim programom bijahose prisiljena da uce kapitalna djela ovih velikana, koji kroz ista negiraju njihovo postojanje i sa mrznjom vrijedjaju najosjetljivija vjerska osjecanja. U tim programima bijase i bosnjackih pisaca ali je bio uslov da pokazu svojim djelima da su na “pravom putu” ili da priznaju da su Srbi. Bez “Stojanke majke Knezopoljke“ ne bi nigdje bilo Kulenovica a Mesina djela nisu bila dovoljna dok ne postade Srbinom.
Sve je to kao slucajno i nigdje tu nema sistema.
I sad bi da se bavimo malo lijepom knjizevnoscu i da ne gledamo sta nam se tom knjizevnoscu porucuje.
Malo sutra.