Prvo, prenosim text koji je objavljen nedavno, 16.03.2008, i smatram da ga treba objaviti, a potom slijedi i moj skromni odgovor na postavljeno pitanje:
[i] Uskoro se navršava 47 godina otkako je književnik Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Tim povodom Udruženje građana ”Rosa Brandis” iz Travnika, u saradnji sa nekoliko drugih nevladinih organizacija, i travnički Radio TNT organizirali su na ulicama Travnika početkom ovog mjeseca potpisivanje peticije da Travnik, kako kažu, konačno dobije ulicu sa imenom Ive Andrića. Iako je ova inicijativa dobila značajnu medijsku podršku, peticija nije polučila posebne rezultate, odnosno veoma mali broj Travničana dao je svoju podršku andrićevanju travničkih ulica. Zašto je to tako? Znaju Travničani, kao i ostali Bosanci i Hercegovci, da je Ivo Andrić bio izuzetan pisac čija djela odišu jedinstvenim spisateljskim stilom. Nažalost, Ivo Andrić svoja djela nije uspio zaštititi od samog sebe, odnosno od predrasudnih razumijevanja i emotivnih osjećanja prema Bošnjacima i islamu.
U svojoj knjizi Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu Muhsin Rizvić piše o Andrićevoj duhovnoj sklonosti i stvaralačkoj opterećenosti za ”pervertiranim psihopatološkim likovima, seksualnim manijacima, sadistima i scenama ludila i zločina. A pošto je za junake tog sataniziranog svijeta, selekcijom i redukcijom opakosti i društvene pomjerenosti, uzimao Bošnjake kao izdanke islama i Istoka, s kojeg, prema evropskom crno-bijelom romantičkom uvjerenju i kršćanskoj anatemi još od srednjeg vijeka, dolaze sve krajnosti zla i nastranosti, njegova pripovjedačka umjetnost bila je posljedica i, književno oslobođena, ilustracija dizertacijskih intelektualnih postavki i prirodna faza u razvoju, ispoljavanju i ekspanziji njegova duhovnog života, u oslobađanju vlastitih negativnih napona prema Turcima, islamu i muslimanima”.
Jedan u nizu mnoštva primjera gdje se Andrić, kako napisa rahmetli Muhsin Rizvić, oslobađa negativnih napona prema Turcima, islamu i muslimanima jeste njegova pripovijetka ”Za logorovanja” u kojoj Andrić, opisujući Mula Jusufa, jednog od likova iz spomenute pripovijetke, piše da je taj Mula Jusuf ”prezirao te Bosance, muslimane, neuke, surove, nevjerovatno ograničene ljude, što tako svečano i s toliko važnosti govore svoje gluposti”. Aziz Kadribegović, urednik Preporoda, objavio je prije dvije godine u Takvimu tekst u kojem se po prvi put u našoj javnosti spominje pjesma ”Kairski bazar”, koju je napisao Niko Mirošević Sergo, prijatelj Ive Andrića i konzul nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu u Austriji. [/i]
[b]Kairski bazar – posvećeno mome prijatelju Ivi Andriću
Mujezin pjeva sure svome bogu
Alah da mu oprosti jerbo lažno pjeva
Nije to ljubavi već pjesma gnjeva
Poziva na kavgu a odbija na slogu.
Pastirova koza, vezana za nogu,
Oko sebe mlijeko nevješto proljeva,
A muhe se kupe. Lijeni Arap zjeva
U prljavu svoju obavijen togu.
U prašini gustoj djeca zamazana
Otresaju nečist sa čupave glave,
Dok džamija stara, ko krastava rana
Zapušteno zjapi, svjedok prošle slave,
K nebu se uzdiše miomiris gnoja
I Homerov masni dio ovnujskoga loja.[/b]
Ivo Andrić odgovorio je svome prijatelju Niki Miroševiću pismom u kome kaže: ”Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.” Da je živ, ni Ivi Andriću ne bi godilo da mu se ime haba po pločicama obješenim po travničkim mahalama poklonika ”arapskog varalice”, kako bezumnik pogrdno nazva poslanika Muhammeda, a.s. Vjerujemo da ni Bošnjaci – vijećnici u Općinskom vijeću Travnika, neće dati svoj glas da se ijedna ulica u Travniku nazove po travničkom varalici Ivi Andriću, koji zbog smrada loja pobježe iz Travnika u Beograd.
Ezher Beganović (Saff)
[b][color=#000080]MOJ KOMENTAR, odnosno odgovor:
SVAKO ko je protiv muslimana, bilo da je jedan nobelovac ili “obicni covjek” kojem imponuju stvari koje se pisu protiv muslimana, jeste četnički ideolog![/color][/b]