U romanu Ive Andrica , “Na Drini cuprija” se moze vec na 11 –toj strani procitati ovaj navod:
[b]”Uzvodno od mosta, na strmoj obali od sivog krecnjaka, sa jedne i druge strane, vide se okrugle udubine, sve dve po dve, u pravilnim razmacima, kao da su u kamen urezani tragovi kopita nekog konja nadprirodne velicine; one idu odozgo sa Starog grada, spustaju se niz liticu do reke i pojavljuju se opet na drugoj obali, gde se gube pod mrkom zemljom i rastinjem.
Deca, koja duz te kemenite obale, za letnjih dana, po vas dan love sitnu ribu, znaju da su to tragovi davnih vremena i starih ratnika. Tada su na zemlji ziveli veliki junaci, kamen je jos bio nezreo i mek kao zemlja, a konji su bili , kao i junaci, dzinovskog rasta. Samo, za srpsku decu to su tragovi Sarcevih kopita, ostali jos od onda kad je Kraljevic Marko , tamnovao gore u Starom gradu pa pobegao iz njega, spustio se niz brdo i preskocio Drinu na kojoj tada nije bilo cuprije. A turska deca znaju da to nije bio Kraljevic Marko nit` je mogao biti ( jer odkud vlahu i kopilanu takva sila i takav konj!), nego Djerzelez Alija, na svojoj krilatoj bedeviji, koji je kao sto je poznato prezirao skele i skeledzije i preskakao reke kao potocice. Oni se o tome ne prepiru, toliko su i jedni i drugi ubedjeni u tacnost svoga verovanja. I nema primera da je ikad iko uspeo da koga razuveri ili da je ko promenio svoje misljenje.” [/b]
Ovaj citat navodim upravo iz razloga sto sam vec naveo da sam pojmove kao „turska deca“ i sl. odmah zapazio i naravno da mi je zasmetalo. Ovdje se pominje i narodni junak Alija Djerzelez o kome je Ivo Andric takodjer pisao. Evo kratkog sazetka pripovijetke „Put Alije Djerzeleza“:
„Put Alije Đerzeleza“ (1920), prva Andrićeva pripovetka koja je pisca na velika vrata uvela u književnost. Ostvarena je kao triptih, a ispripovedana sa stanovišta sveznajućeg pripovedača koji, pričajući o muslimanskom junaku Aliji Đerzelezu, koristi istorijske činjenice i narodno predanje, legendu i fikciju. Glavni lik poznat je u folkloru kao veliki junak čije su odlike hiperbolisane i idealizovane u megdanu, šenlučenju i odevanju. Andrićeva pripovetka nastaje kao parodija narodne epske pesme, postaje doslikavanje portreta i dovršavanje priče o nekadašnjem gaziji koga stižu umor i godine. Sve ono što su nekada u narodnoj pesmi bile viteške osobine junaka, u Andrićevoj priči postale su Đerzelezove mane. Sve ono što je nekada Đerzeleza činilo uzvišenim, sada ga čini smešnim. Svi koji nisu smeli da priđu njegovoj desnici i konju od megdana, sada teraju šegu sa njim. Đerzelezove osobine postaju anahrone, a on sam ne može da pokaže svoju veličinu jer nema odgovarajućeg protivnika. Ali ako Alija Đerzelez prestaje da bude junak u smislu epske pesme, on svakako ostaje tragični junak….”
Kao sto se vidi radi se ponovo o sjajnom djelu Ive Andrica koji ismijava narodnog junaka Aliju Djerzeleza. Postavljam pitanje zasto bas parodija o Aliji Djerzelezu? Zasto nije napisao nesto slicno o Kraljevicu Marku. Isticanjem ovoga ce me vjerovatno neko proglasiti nacionalistom a ja kazem da Alija nije slucajno izabran. Ovo je jos jedan moj zakljucak da je Andric prema muslimanima (Turcima) imao negativan stav i da je to perfidno isticao u svojim djelima.
Ako se ismijava junak jednog naroda onda to sigurno nije sa dobrim namjerama.