Dijete, koza i ranjenik
Ova prica ispricana je u Palestini u vrijeme krstskih ratova, kada su krstasi iz evropskih zemalja napadali islam i muslimane Plastine. U njoj je tada zivjela mala siromasna porodica, majka i njen sin jedinac.
– Krstasi su nam uzeli sve osim ove koze – rece majka sinu – pa te molim, sine moj, dobro je cuvaj, jer je ona sve sto imamo!
Djecak odvede kozu na zeleni pasnjak. Ostavi je da pase i sjede u hladovinu jednog drveta. Gledao ju je i rekao sebi: – Mlijeko od ove koze je nasa jedina hrana!
Dok je razmisljao, zacu topot konja iz daljine. Pozuri prema kozi da je sakrije iza drveca, gdje osta skriven posmatrajuci bitku. Vidio je krstasku vojsku koja je tjerala nekoliko muslimanskih vojnika. Saceka da se udalje pa kuci povede kozu da umiri majku. U putu prema kuci srete muslimanskog vojnika koji je pruzao pomoc ranjeniku. Vojnik zatrazi od njega vodu da napoji ranjenika. U kuci nadje vodu, ne bi dovoljno. Brzo razmisli, pa otrca u kucu po posudu i poce musti kozu dok posudune napuni mlijekom. Ponudi mlijeko dvojici vojnika. Ranjenik popi, a ostatak pruzi svome drugu. Njih dvojica se zahvalise djecaku.
– Allah ti se smilovao – rece ranjenik isprekidanim glasom – spasio si mi zivot!
Njih dvojica odose, a djecak udje u kucu.
– Sta si to uradio, sine?! – upita ga majka – pomuzao si kozu, a mlijeko dao vojnicima. Nama nije ostalo nista.
– Strpi se majko dok ponovo ne bude mlijeka. Nisam mogao ranjenika ostaviti da umre od zedji!
Prodje nekoliko mjeseci. Muslimani porazise krstase i protjerase ih iz svoje domovine. Dok se djecak igrao ispred kuce, dodjose dvojica ljudi goneci ispred sebe trideset ovaca.
– Ove ovce poklon su tebi od vojskovodje kojem si spasio zivot – rece jedan od njih.
– Ali za ono sto sam uradio ne zasluzujem sve ovo – uzvrati djecak.
– Ne, uradio si i vise – rece covjek pokazujuci na onog koji je dosao sa njim – spasio si zivot nasem vodji i direktno ucestvovao u pobjedi muslimanske vojske, a to nisi ni znao.
Njih dvojica se rukovase sa djecakom i odose.
Djecak i njegova majka su stajali i cudili se gledajuci u stado ovaca.
– Hvala pripada samo Allahu, koji nam vraca ono sto smo izgubili – rece majka.
– Cinjenje dobrih djela nije gubitak, majko moja!