Posjeta nuklearnog bunkera“D-O”, u Konjicu – Aktiv geografa Kantona Sarajevo
Nakon što smo dobili odobrenje od ministra obrane BiH, uputili smo se prema Dedinovcu, u Titov podzemni grad – najveće atomsko sklonište u ondašnjoj državi. Mnogi kažu – i istočne Evrope.
Atomsko sklonište se nalazi 4 kilometra sjeveroistočno od Konjica,
Po dolasku u suncem okupani, ali prohladni Konjic, autobusima nastavljamo prema kasarni “Konjičkih brigada”.
U pratnji starješine vojske BiH prolazimo kapiju. Oko nas gusta šuma, klanac Neretve i visoki planinski lanci .
Zaustavljamo se ispred tri kuće, nalik vikendicama. Ništa ne ukazuje da se u njima nalazi ulaz u nuklearni bunker “D-O” ,zanimljivoga kodnog imena: Istanbul.
Kompleks u Konjicu stajao je 4,6 milijardi američkih dolara i treća je najskuplja vojna investicija bivše Jugoslavije, nakon bihaćke podzemne zračne luke, “teške” 8,5 milijardi USD, i splitske Lore od 5 milijardi USD.
– Bunker ima 25 000 metara kvadratnih površine, od čega 6 000 stambenog prostora. Ima sve tehničke uvjete za potpunu hermetičku izolaciju i 6 mjeseci života bez dodira s vanjskim svijetom.
Ovaj objekt je građen za Tita, Jovanku te cjelokupni jugoslavenski vojni i politički vrh, koji je u slučaju atomskog rata, iz ovog mjesta mogao upravljati zemljom i rukovoditi ratnim operacijama. Objekt može izdržati atomsku eksploziju od 25 kilotona – kaže nam starješina vojske BiH dok se šetamo tunelima Titova bunkera, 250 metara duboko u planini.
Dvojica rogatičana , u sredini Tevin badžo
Pad ovog skloništa značio je i pad Jugoslavije. Objekt je građen u obliku potkovice. Golemi ventilacijski sustav temperaturu održava na 21 stepen do 23 stepena Celzijeva i vlažnost od 60 do 80 posto. Tu su operacijske dvorane, dvije velike konferencijske sale, spavaonice, dvije trafostanice, tri agregata, svaki snage od 540 kw.
Cisterne goriva kapaciteta 50 tona, bazen sa 150 kubika pitke vode. Radio relejni centar i telefonska centrala koja je bila umrežena sa svim glavnim komandama nekad bratskih republika. Kako dublje ulazimo, dolazimo do “ratne sobe”.
Veliki štabni stol okružen je crvenim telefonima, teleprinterima i neonskim stolovima za čitanje vojnih mapa. Sa zida, iz okvira, gleda Tito. U sredini podzemne potkove, najzanimljiviji dio kompleksa, Titov blok koji se nalazi na višem nivou od ostalih prostorija. Titov kabinet i soba izrađeni su od najkvalitetnije orahovine i hrastovine.
Projektanti su prvoj dami, Jovanki, namijenili odvojenu sobu. Predsjednički blok presvučen je ornamentiranim zidnim tapetima, a Jovankinom sobom dominira kozmetički stolić.
– Izgleda da su ovaj blok projektirali prema bračnim problemima Tita i Jovanke.
Sve u podzemnom zdanju autentično svjedoči o prohujalim hladnoratnim vremenima. Alat nije mijenjan, svi strojevi su sačuvani, pečati na vratima nose grb SFRJ, sačuvan je i toaletni papir, proizveden u Banjoj Luci.
Na zidovima vise zemljovidi Jugoslavije, a madraci u spavaćim sobama Tita i Jovanke su iz 70-ih godina, obavijeni plastikom i sačuvani. Sve je isto, samo Tita nema.
U strateškom smislu, ovaj je objekt danas – lešina. Zanimljiv jedino stranim vojnim delegacijama koje ga često obilaze. Vojska BiH mazi i pazi Maršalov bunker. Tko zna što budućnost opet donosi…
Graditeljske skupine radile su samo dijelove pa nitko i nije mogao imati predodžbu o cjelokupnom prostoru koji je trebao ugostiti 350 osoba iz jugoslavenskog vrha.
Kompleks je građen u 12 blokova. Osim Tita, za postojanje i svrhu objekta “D-O” znali su samo načelnik Saveznoga sekretarijata za narodnu obranu, načelnik Generalštaba JNA, načelnik Prve uprave sigurnosti i načelnik veze.
Ostatak vrha SFRJ pojma nije imao…
Bunker su od 1953. do 1979. gradile preduzeća koje su radile u sklopu vojne industrije. Gradio je tu i splitski “Konstruktor”, zatim “Soča”, Vojna pošta “Split” i “Hadžići”.
Priča se da su Titovo atomsko sklonište gradili i zatvorenici. Navodno se kopalo s povezom preko očiju – govori nam starješina vojske BiH, koji u Dedinovcu budnim okom pazi da Maršalov bunker ostane “kao nov” barem još pedeset godina…
Nakon toga obilazimo obnovljenu Konjičku ćupriju i drvorezačku radnju “Braće Nikšić”
