Mustafa
Participant
    Post count: 8282

    BAJRAMSKI INTERVJU REISU-L-ULME DR. MUSTAFE CERIĆA ZA DNEVNI AVAZ

    (Ramazan/Septembar 1429/2008)

    Novinar: Tarik Lazović

    Avaz: Poštovani reisu-l-ulema, ovog ramazana Islamska zajednica u BiH započela je generacijski projekt izgradnje sjedišta Rijasta IZ u Sarajevu. Nesumnjiv je značaj ovog prijekta, no da li je taj projekt donio jednu suštinsku promjenu u odnosu Bošnjaka prema vlastitim institucijama, imajući u vidu da se on realizira u prvom redu sredstvima Bošnjaka, uspješnih privrednika i biznismena?

    Reisu-l-ulema: Definitvno, na primjeru izgradnje trajnog sjedišta Islamske zajednice na Kovačima u Sarajevu ustanovljen je novi kvalitet odnosa prema institucionalnom islamu u našoj zemlji. Naravno, došlo je i do značajnih promjena u Islamskj zajednici. Nadalje, privrednici-inicijatori, koji su opravdano dobili ime jedan plus sedam (1+7), označili su oslobađanje u našim unutarnjim odnosima, posebno u odnosu na islam i Islamsku zajednicu. Zahvaljujući ovoj inicijativi privrednika Islamska zajednica izlazi iz anonimnosti i otkriva svoj autentični identitet na najbolji način. Kroz projekat izgradnje trajnog sjedišta islama na Kovačima došlo je do povijesnog susreta među Bošnjacima u smislu njihovog vjerskog – musliman, njihovog etničkog – Bošnjak, njihovog nacionalnog – Bosanac i njihovog civilizacijskog identiteta – Europljanin. Dakle, onoliko koliko je važno da je ovaj projekat u znaku simbola sedam kubeta, što je bitna simbolika islamske univerzalne tradicije, toliko je važno da je autor ovog projekta Bosanac akademik Zlatko Ugljenin. Zasigurno, Islamska zajednica ne bi ušla u ovaj projekat da nije bilo inicijative bosansko-hercegovačkih privrednika. Zato je izgradnja trajnog sjedišta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini na Kovačima u Sarajevu 2008. god. generacijski poduhvat, koji se može porediti sa izgradnjom Gazi Hurevbegovog središta islama 1537. godine. Gazi Husrevbegov vakuf ostaje povijesno i duhovno središte Bošnjak, kojem se sada vakuf bosanko-hercegovačkih privrednika na Kovačima pridružuje sa pogledom u budućnost u smislu sjedišta administracije Islamske zajednice, koju zahtjeva „mjesto i vrijeme” – dvadeset prvo stoljeće.

    Avaz: Je li vrijeme da se, imajući to u vidu, Bošnjaci okrenu sami sebi i riješenje svojih problema pronađu upravo u svojim resursima i potencijalima, a da se manje oslanjaju na pomoć prijatelja izvana?

    Reisu-l-ulema: Naravno, najbolje je da svako ima vlastito rješenje za svoj problem. Jer, delegiranjem svog problema nekom drugom, vi gubite pravo vlasništva nad njim i, na taj način, dijelite dobit rješenja s onim koji vam je pomogao da problem riješite. Dakle, važno je da Bošnjaci sačuvaju pravo vlasništva nad svojim problemima, a to znači da ih rješavaju vlastitom pameću, koje ima, ali je rasuta u bezbroj nepovezanih dijelova. Upravo to – nama nedostaje ta ključna pamet koja može skupiti sve te male i velike dijelove naše pameti. Usuđujem se kazati da nema naroda na svijetu, kao što je bošnjački, koji ima toliki broj vrhunskih pojedinaca u svim oblastima ljudskog znanja i iskustva. Ali, isto tako, nema naroda na svijetu, kao bošnjački, koji ne umije da znanje i iskustvo pojedinaca pretvori u kolektivno ili opće-narodno dobro. Čini mi se da u zadnje vrijeme ima pokušaja na skupljanju bošnjačke pameti na jednom mjesti (ovogodišnji susret Bošnjaka znansvenika u Sarajevu), ali još uvijek je to monodsciplinarna pamet. Nama treba multidisciplinarna pamet, kroz koju treba da se naviknemo da jedni od drugih učimo, tj., da se više međusobno uvažavamo. Treba da pokažemo da jedan drugog trebamo na putu našeg općeg napretka. Jer, kada bi se međusobno uvažavali kao što se međusobno vole, Bošnjacima bi bilo mnogo bolje.

    Avaz: Teška je ekonomska situacija i mnogi građani u BiH žive u siromaštvu, dok pojedinci i uska elita nimalo ne zaostaju od takvih elita mnogo bogatijih država. S druge strane, materijalno pomaganje onima kojima je ta pomoć potrebna je u osnovama islama, pa takva situacija govori da su Bošnjaci daleko od standarda da „musliman ne smije zanoćiti, a da mu je komšija gladan”?

    Reisu-l-ulema: O tome koliko Bošnjaci brinu o komšiji najbolje zna tetka Zilha, direktorica javne kuhinje Stari grad u Sarajevu. Nažalost, postoji razlika između bogate manjine i siromašne većine. Očito da se izgubila srednja klasa. Ili si bogat ili si siromašan. Moralni zahtjev islama da se komšija brine o komšiji nije prestao biti imperativ. Međutim, pitanje siromaštva u društvo ne rješava se dobrovoljnom sadakom. To pitanje valja rješavati na principu društvene ili socijalne pravde, koju ustanovljava država, koja i postoji da „drži” ravnotežu među ljudima (građanima), na način obavezne solidarnosti, što je za muslimane propisano kroz šart zekata, gdje zdravi i snažni pomažu bolesne i slabe. Ne treba se vraćati nazad u socijalizam gdje čovjek ne umire od gladi, ali i ne živi u izobilju, ali ne smije se ni pristajati na kapitalizam, gdje čovjek može živjeti u izobilju, ali i umrijeti od zapuštenosti. Nedopustivo je što su neki ljudi, posebno povratnici, prepušteni samima sebi bez ičije brige. Tu ni mi u Islamskoj zajednici nismo nevini. Niko od nas nije oslobođen krivnje pred starim, nemoćnim i nezbrinutim ljudima, koji traže koru hljeba da prežive. Bez obzira koje su vjere i nacije, niko u našoj zemlji ne bi trebao da pati od samoće, od gladi, od zime i od bolesti. Osobno, osjećam stid pred ostavljenim i iznemoglim starcima i staricama u nekim našim krajevima, koji pate bez struje, vode i grijanja.

    Avaz: Godinama već, različitim povodima, Bošnjaci u prvom redu govore o povratku protjeranih svojim domovima i problemima onih koji su se vratili. No, svih tih godina malo se šta suštinski promjenilo, a Bošnjaka je sve manje u mjestima odakle su protjerani. Provokacije, napadi na džamije i povratnike ne jenjavaju, a posljednji događaj u nizu je najava izgradnje spomen obilježja u blizini banjalučke Ferhadije. Kako sve to komentirate?

    Reisu-l-ulema: Naravno, proces povratka prognanih je najsloženiji proces u postratnom oporavku svugdje u svijetu. I, naravno, nismo zadovoljni sa brojem povratnika Bošnjaka na područja u RS-u. No, priča o povratku ima dvije strane – jedna je, da tako kažemo, naša a druga je njihova. Ta naša strana, u što ubrajam stvarnu želju Bošnjaka da se vrate tamo odakle su prognani i stvarnu pomoć koju im (naši) pružaju da ostanu tamo gdje su se vratili. Prema mojim saznanjima veća je želja Bošnjaka nego pomoć onih koji su zaduženi da im omoguće održiv povratak (obnova kuće, džamija, škola, voda, struja, telefon, put, autobus, itd). Što se tiče, druge strane, tj., odnosa vlasti RS-u prema Bošnjacima povratnicima, nije svugdje isto stanje. Primjer Janje može biti svjetski primjer uspješnog povratka. Tu se dogodila pozitivna suradnja svih u procesu povratka: stopostotna želja povratnika, puna pomoć naših snaga i puno razumijevanje vlasti RS-a. Nažalost, mnogo je više primjera manje uspješnog povratka, npr., Bratunac, Vlasenica, Banja Luka, Prijedora, Trebinje, Nevesinje, Stolac i dr., ili nikakav uspjeh, kao što su Srebrenica, Foča, Višegrad, Čajniče, Rogatica, itd. Dakako, potrebno je stalno upozoravati na poteškoće povratka svih na svoje u Bosni i Hercegovini, i potrebno je osuditi svako uznemiravanje povratnika, kao što je kamenovanje džamija ili crkava, ali je također potrebno iznositi i pozitivne primjere. Ako iznosimo samo negativne primjere, mi time ne samo da obeshrabrijemo one koji su na vagi da se vrate ili ne vrate, već i one koji su se vratili ostavljamo u stanju straha i neizvjesnosti. Ima napretka u povratku Bošnjaka i ima primjera dobre volje u vlastima RS-a za povratak Bošnjaka. To nije dovoljno, ali i od nas ovisi kako će se dalje odvijati proces povratka Bošnjaka tamo odakle su prognani.

    Avaz: Bajram koji nam predstoji vrijeme je kada se vjernici zbližavaju i druže. Ove će godine taj Bajram biti u jeku predizborne kampanje za lokalne izbore. Hoće li mnoga bajramska druženja i zbližavanja među vjernicima biti narušena političkim podjelama, koje često, posebno na lokalnom nivou znaju biti posebno duboke?

    Reisu-l-ulema: Ne mislim da će bajramska druženja biti narušena. Naprotiv, Bajram će približiti i one kojima se čini da su međusobno daleko. Pa šta ih može zbližiti, ako ne Bajram. Nema drugog puta, već da budemo zajedno, posebno na Bajramu. Ne smije se zaboraviti da je baš na Bajram počela agresija na našu zemlju. Zbog toga je drugi dan Bajrama proglašen Danom šehida. Ne samo povodom ovih, već i svih narednih izbora, za vjeke vjekova, svi koji izlaze na izbore treba da znaju da ih šehidi gledaju i jasno ih podsjećaju na kur’ansku istinu: – Nemojte za nas reći da smo mrtvi! Mi smo živi samo što to vi ne viditi. Ali zato mi vidomo vas!

    Aavaz: Međunarodna zajednica i ovaj put, kao i ranije, bh. političkim liderima – Bošnjacima, ali i drugima također, spočitava da stvaraju prvid teške političke situacije i opasnosti po opstanak naroda kako bi „kupili glasove” na izborima. Imamo li mi, po Vama, privid teškog položaja Bošnjaka ili je to realnost sa kojom se suočavamo?

    Reisu-l-ulema: Nije položaj Bošnjaka ni gori ni bolji od ostalih. Nastale države i narodi nakon raspada Jugoslavije prolaze kroz ista iskušenja. Možda je položaj Bošnjaka nešto drugačiji obzirom da im je nacionalna i državotvorna svijest bila zapuštana. No, generalno svi smo u istoj „ugroženosti” od velikog svjetskog poskupljenja energenata i minerala i od svjetske financijske krize. Govorili su nam o blagodatima slobodnog tržišta, ali vidimo da se novonastale države i društva teško snalazeu u zagrljaju tržišta gdje su mnogi podivljali u pohlepi za lahkom zaradom. Zapravo, dilema je kako se nositi sa državnim liberalizmom, prema kojem država ne bi smjela ništa ni imati ni proizvoditi; ne bi smjela nadzirati svoje granice i ne bi se smjela zakonima ili odlukama upletati u ekonomiju. Osim ubiranja poreza od građana, sve svoje funkcije država bi trebala prepustiti „slobodnom tržištu”. Na prvi pogled to lijepo zvuči. Pa ipak, država mora biti regulator odnosa između domaćeg i svjetskog tržišta u korist svojih građana. Država i postoji zato da bdije nad interesima građana i da racionalno i domaćinski upravlja prirodnim resursima i društvenim proizvodom. No, za bosansku državu je najvažnija unutarnja harmonizacija odnosa različitih političkih opcija. Nije teško naći razloge za konflikte. To može svako. Mudrost je naći razloge za suradnju. Jer, neće ni slabi ni agresivbni naslijediti zemlju, već oni koju znaju naći put za suradnju i sa svojim protivnicima. Rekao bih, danas više nego ikada Bosancima trebaju ljudi koji znaju da spajaju različitosti Bosne i Hercegovine, koji vole bosansko jedinstvo u različitosti i koji vide više i dalje od svoje avlije.

    Avaz: Vjera je ukovana u temelje Bošnjačkog identiteta, što potvrđuje i jačanje institucija Islamske zajednice, no takvog jačanja već dugo vremena nema na drugom temelju identiteta – državi. BiH je u ovo vrijeme govora o ustavnim promjenama na udaru dezintegracijskih snaga koje slabe državne institucije. Imaju li Bošnjaci kojima je BiH jedini životni prostor i mjesto pod suncem odgovor na takve udare?

    Reisu-l-ulema: Bošnjaci moraju imati odgovore na pitanja s kojima se suočavaju. Posebno moraju znati odgovor na pitanje oko države, koja mora osigurati prava na život, vjeru, slobodu, imetak i čast svim ljudima i narodima u Bosni i Hercegovini. Treba uzeti pouke od naših daljnjih i bliskih predaka o načinu bošnjačkog opstanka i razvoja u zadnjem stoljeću. Treba biti principijelan, ali ne treba biti inačija do te mjere da se pokidaju veze između nas i naših komšija. Naše je da tražimo i najmanju mogućnost suradnje sa svima, pa i sa onim sa kojima se ne slažemo. Historičarima treba ostaviti da pišu o recentnoj historiji Bosne i Hercegovine. Za to imaju izobilje dokumenta sa međunarodnog suđenja, gdje se jasno može saznati istina o svemu. Treba osigrati uvjete pravnicim da otkrivaju i razvijaju sve aspekte pravde i pravičnosti u odnosu na počinjene zločine. Međutim, Bosni i Hercegovini trebaju vizionari koji su vješti da bosansko-hercegovačke suprotnosti spoje u zajednički interes svih ljudi i naroda. Zato se za politiku kaže da je umjeće mogućeg, odnosno, u bosanskom slučaju, politika je umijeće pretvaranja nemogućeg u moguće. To su naši preci dobro radili i zato smo mi, njihovi potomci, ovdje ostali. Naša je obaveza da i naši potomci ovdje ostanu i da budu ponosni na naše djelo.

    Avaz: Integracija u EU je jedna od rijetkih stvari oko kojih se većina građana BiH slaže, no među nekim Bošnjacima postoji dilema, da ne kažem strah da li će se daljnja integracija sukobiti sa tradicijskim, pa i vjerskim načelima po kojima Bošnjaci žive. Ima li mjesta takvim osjećajima i dilemama?

    Reisu-l-ulema: Bosanski muslimani nisu ksenofobični. U njihovim genima je usađeno viševjekovno iskustvo da su u odnosu na strance ili strano iskustvo radoznali, ostajući vjerni svojoj tradiciji i kulturi. Imprsivna je povijesna činjenica kako su bosanski muslimani sačuvali svoju vjeru i kulturu u tako burnoj povijesti Europe od raspada Osmanskog carstva, preko pada Austrougarske monarhije, te nastanka i nestanka stare i nove Jugoslavije. Posebno je fenomenalno kako su uspjeli preživjeti agresivnu ateizaciju (čitaj: deislamizaciju) za vrijeme komunizma. Stoga, bosanski muslimani su spremni za izazove euro-atlanskih integracija, jer su u društvu velikih i jakih nacija i država radoznali a prema malim i slabim su tolerantni. Kod bosanskih muslimani jedna stvar nije nikad bila upitna bez obzira na povjesne okolnosti, a to je njihov islam i njihova bosanska kultura. Ovo vrijeme, međutim, traži od bosanskih muslimana nešto drugu, a to je da jasnije i glasnije artikuliraju svoju naciju. Njihova dosadašnja naglašena preukupacija vjerom (islamom) razumljiva je zato što im je bila uskraćena slobada da artikuliraju bosansku naciju. Nema sumnje, bosanski muslimani će uvijek biti ponosni na svoju vjeru, ali u porodici europskih država i nacija, bosanski muslimani imaju svoje državno-nacionalno ime i takvim ih Europa treba prepoznati. Kao što nije za kršćanstvo, tako nije primjereno ni za islam da se svodi na određenu naciju. I kao što neko može biti Englez samo po rođenja, ali Britanac po državnoj pripadnosti, tako isto Bošnjak, Srbin i Hrvat, može se biti samo po rođenju, ali po državnoj pripadnosti svi su Bosanci. To je ono u čemu Bošnjaci treba da budu avangarda na putu prema europskim integracijama – da afirmiraju bosanstvo kao zajedniči državni imenitelj, gdje će se svi ugodno usjećati u svojoj vjeri, kulturi i etničkoj pripadnosti. Bosanstvo nije isto što i jugoslovenstvo. Prvo je povijesna činjenica a drugo je vještačka tvorevina.

    Avaz: Međunarodni politički krugovim, pa i pojedine analize često navode kao značajku situacije u BiH snažan uticaj vjerskih autoriteta na politiku i živote građana. No, to nije rijetkost ni u političkim zbiljama zapadnih država, može li se takvo stanje, ukoliko je ono doista takvo, tumačiti kao negativnost?

    Reisu-l-ulema: Žao mi je što neki ljudi nikako da izađu iz svojih indeoloških čahura, gdje im je misao okamenjena i vidokrug zamračen. Posebno kad se radi o fenomenu vjere i vjerskih institucija. Kao i druge društvene aktivnosti ni politika nije ničiji monopol. Vjerske zajednice i crkve su javne ustanove, koje po tome što postoje imaju i političku vrijednost. Pa niko u povijesti nije tako ružno i nepoštedno manipulirao vjerom i vjerskim predstavnicima kao što su to radili komistički režimi u ime odvojenosti države od vjere. To je ustvari podrazumijevalo totalnu kontrolu vjere i vjerskih zajednica od strane države. Jer, i kad šutite, vi politički govorite o pitanjima od javnog interesa. A kad govorite i djelujete važno je da vaš govor i vaše djelovanje koristi ljudima, posebno onima koje službeno predstavljate. Kad se govori o sekularizmu važno je razlučiti pojam državnog od društvenog sekularizma. Ako je država sekularna, kao što je bosanska, u smislu da je otvorena za sve vjerske zajednice, to ne znči da je i bosansko društvo sekularno u smislu da nije vjerski javno aktivno.

    Avaz: Institucionaliziranje vjerskog (moralnog) odgoja djece je krupan korak, a od uvođenja vjeronauke u školama u BiH je prošlo skoro 15 godina. Postoji li dovoljnja vremenska distanca i potrebno iskustvo da se sada kaže, je li taj korak ispunio očekivanja i postigao traženi efekat?

    Reisu-l-ulema: Iako je Marks osudio religiju na smrt, religija je preživjela vješanje i nastavlja da živi. Marks je mrtav. Tu je, dakle, bīt oko pitanja vjerskoj odgoja u državnim školama – da se vjera, kao pojava i kao svjetonazor, oslobodi od višedecenijskih predrasuda. I baš kad smo pomislili da se to i dogodilo, iznenadio nas je agresivni napad na vjerski odgoj u državnim školama. U svakom poslu, pa tako i u vjerskom odgoju, može biti bolje i treba da se uvijek iznova provjeravaju rezultati rada vjeroučitelja. Treba praviti programe vjerskog odgoja u dječijim vrtičima, kao u osnovnim i srednjim školama, prema uzrastu djece. Vjerski odgoj treba da bude atraktivam, poučan i, nada sve, odgojan u smislu da odgaja zdravu ličnost, koja je sposobna da se suoči sa svim izazovima društva. Zadovoljan sam dosadšnjim rezultatima vjeronaukle u školama.