Poštovana braćo, uvažene majke i sestre!
Današnja težnja ljudi na Zemlji je pronalazak puta koji vodi ka sreći i blagostanju. U biti, ova težnja je stara koliko i ovaj svijet jer sva nastajanja čovječanstva od najstarijeg vakta pa do danas imala su isti cilj a to je postignuće sreće. Svi pokreti, religije upravo reprezentiraju puteve ka sreći . Bez obzira na naciju, vjeru, pojedinac ili pak grupa, svi teže ka jednom, ka boljem. U tome su svi suglasni i Istok i Zapad, i islam i kršćanstvo i judaizam. Razlika se očituje u modusu pronalaska puteva ka sreći.
U današnjoj hutbi ćemo ako Bog da samo naznačiti neke od stvari uz pomoć kojih možemo doći do sreće na ovom svijetu[1], a to su:
1. Zdravim shvaćanjem i čistim pogledima stvari
Predrasude i neizgrađeni pogledi na pojedine probleme života nepremostive su brane ljudskoj sreći. Prerasude paraliziraju um i oduzimaju mu svaku sposobnost za realno prosuđivanje stvari i mogućnosti da ih sagleda u realnom stanju. Kod nas Bošnjaka se ova negativna pojava itekako osjeti, uvijek mislimo da smo mi upravu, uvjek želimo da imamo više od komšije, da smo bolji… A uistinu ukoliko želimo sebi bolje, želimo komšiji što i sebi pa svi ćemo biti na dobitku, ako Bog da!
Takav razum, koji je pomućen iluzijama i realnim nadanjima lišen je svake kritičke moći te je spreman prihvatiti i vjerovati u svemoguća fantastična prediskazivanja. Čovjek s ovakvim umom stalno živi u stalnom kolebanju. Više drži do fikcije i nerealnog nego do prirodnih zakona i narod koji je sastavljen od ovakvih članova daleko je od svakog napretka. Učenje Islama da je Bog jedan Svemoćan koji sve održava, da niko osim Njega ne može ni koristiti niti štetiti zauvijek je očistio ljudski um od štetnih predrasuda i iluzija. Iskrena vjera u Boga dž.š. briše svaki trag vjerovanja u kojekakva čudesa i nenaravnu moć raznih predmeta te sličnih prediskazivanja koja svoja uporišta nemaju u zdravom umu niti logičkim činjenicama.
2.
Samopouzdanjem i osjećanjem ponosa
Svaki član ljudskog društva treba da vjeruje da je dostojan svakog znanja i svake časti do koje je čovjeku uopće moguće doći. Nipošto se nesmijemo, braćo i sestre, međusobno potcjenivati ii smatrati da je neko nepotpune duhovne konstrukcije, da je član ‘ nižeg ‘ društvenog reda i da ne posjeduje dovoljno sposobnosti da bi mogao postići savršenstvo. Na ovaj način se ruše sve barijere koje stoje na tom putu.
U učenju islama svi ljudi su isti, nema prednosti jedan nad drugim, a pravo usavršavanja ima svaki čovjek, a povećavanjem nivoa savršenstva povećava se i njegova vrijednost. Samo po stvarnoj vrijednosti i djelima islam cijeni ljude! Kod većine drugih religija sasvim je drugi pogled na ljude.
Dozvolite mi da navedem dva primjera: brahmanizam i židovstvo.
Ovo učenje ljude dijeli na četiri vrste – klase: brahmane, kšatrije, vajsije i sudre. Najpribraniji su brahmani koja posjeduje najveća prava i privilegije, zatim kšatrije i tako redom.
Slično učenje pronalazimo kod nama poznatije religije – u judaizmu. Po njihovom učenju jevreji su odabrani narod i jedini koji posjeduje , neuzubillah, eksluzivno pravo na Boga. U Talmudu Jehovin narod se spominje s osobititim poštovanjem i naročitim epitetima, dok drugi narodi se omalovažavaju i ponižavaju.
Druge neke vjere prepisuju osobitu svetost kleru te ga smatraju posrednikom između Boga i njih. I sve nesreće koje su se dogodile u srednjem vijeku neposredna su posljedica ovakvog poimanja stvari. Kao što vidimo, jedino u islamu imamo neposredno obraćanje Bogu, bez posredništva bilo kojeg lica ili institucije, zar nije to jedino logički pojmljivo?
3.
Dogmom koja se temelji na dokazima zdravog razuma
Vjera u Boga, to je prva točka koja je uklesana u ploču naše duše:
I kad je Gospodar tvoj izveo od Ademovih sinova iz njihovih kičmi potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni su odgovarali: ‘Jesi, mi svjedočimo!’ – i zato da ne reknete na Sudnjem danu: ‘Mi o ovome nismo ništa znali!’/ 7: 172/
Ako je ona bazirana na jakim i zdravim dokazima, tada se naš um diže u najviše visine i oslobađa se svih okova zastarijele tradicije te imitacije drugih. On se jedino bavi progresom, jer kad spoznana najveću Istinu, ustvari Istinu svih istina, zašto onda da ne upoznaje druge istine. U islamu je istaknuta uloga uma, on je i temelj svih obligacija u islamu. Ukoliko shvatimo njegovu pravu ulogu, postići ćemo i sreću.
4.
Širenjem nauke
Ova stavka podrazumjeva angažnam grupe iz svakog naroda koji će se fokusirati na obrazovanje i educiranje a zatim transimisiju stečenih znanja na druge. Ovdje trebamo imati u vidu nužnost paralelnog obrazovanja uma i duše, naukom obrazujemo um dok vjerom i odgojom obrazujemo i plemenimo našu dušu. Nauka bez odgoja je forma bez sadržaja. A o važnosti implementacije ovih komponenti pronalazimo u slijedećim kur’ anskim stavkama:
I neka među vama bude grupa ljudi koja na dobro poziva i naređuje dobro, a odvraća od zla! To su oni koji su spašeni. / 3: 104/ , te:
Neka se po nekoliko njih, iz svake zajednice jedna grupa, potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju svoj narod kada mu se vrate /9:122/.
Molim Uzvišenog Allaha da nas Uputi na Pravi put, da nam podari svako dobro na oba svijeta učeći dovu sinteze: ‘Gospodaru naš, daj nam dobro na ovom svijetu i dobro na ahiretu, i sačuvaj nas kazne vatrene!’ Amin!
Haris Islamčević