Nostalgične i druge priče iz Bosne
Višegradska stanica i putovanje “ċirom” od Sarajeva do Višegrada
Priče priča Ferid Feđa Čengić. Adresa za korespondenciju je: letecihol@gmail.com
05.02.2007.
JŽ 83-106 u depou Višegrad 26. 7. 1970
Željeznička stanica je bila važno mjesto u gradu. Višegrad se nalazio na uskotračoj željezničoj pruzi, koju je Austrija napravila od Sarajeva do granice sa Srbijom, a ova kasnije produžila do Užica, Čačka i Beograda. Pruga je od Sarajeva išla dolinom Miljacke, pela se na Pale i Koran, pa kroz tunel ispod Stambolčića, dolinom Prače do Ustiprače, te dolinom Drine do ušća Lima, gdje se jedan krak odvajao uz Lim do Priboja, a drugi nastavljao dolinom Drine do Višegrada. Od Višegrada je pruga išla dolinom Rzava do Mokre Gore, gdje je bila granica sa Srbijom, a odatle se uz pomoć zupčanika, koji su služili kao treća šina, voz penjao uz Šargan na Zlatibor i dalje ka Užicu.
Pruga je bila uskotračna, što je značilo da je razmak među šinama bio sedamdeset centimetara. Tako je i voz bio mali, zvali su ga “Ćiro”. Lokomotive su bile parne, tek kasnije su uvedene “dizelke”. Pruga je najvećim dijelom prolazila kroz tunele, od Višegrada do Sarajeva je bilo preko sto tunela. Uz prugu su napravljeni visoki podzidi i nadzidi. Bila je to zaštita od urušavanja terena, jer su rijeke pored pruge često nadolazile i potkopavale prugu. Podzidi su bili sazidani od kamena. Tokom dugog vremena ostali su nepromijenjeni, netaknuti. Tuneli su bili iznutra sasvim crni od dima i čađi.
Višegradska stanica je bila najvažnija na cijeloj pruzi. Ovdje se vršila zamjena lokomotiva i posade lokomotive, mašinovođe i ložača, kao i zamjena cjelokupne posade voza. Izlazili su srbijanski kondukteri, a ulazili bosanski. Lokomotiva se dopunjavala vodom i ćumurom. Zato je voz stajao dugo, skoro petnaest minuta. Stanica je bila masivna zgrada u austrijskom alpskom stilu. Imala je tri sprata i plus potkrovlje. U prizemlju su bile kancelarije šefa stanice, otpravnika vozova i staničnih službenika, te čekaonica prvog i drugog razreda sa šalterom za prodaju karata. Moglo se ući sa leđa zgrade i izaći na peron. Peron nije bio pokriven, niti je bio izdignut iznad nivoa šina, da bi se lakše moglo ući u voz. Prostor izmedju tračnica nije bio popločan, nego nabijen sitnim kamenom, šljunkom. Bilo je desetak kolosjeka.
Na oko dvjesto metara od stanične zgrade u pravcu Dobruna je bila ložionica, pokriveni prostor gdje su se lokomotive punile ćumurom. Tu su se mogle i okrenuti na okretaljci, a i popravljati. U ložionici je radilo dosta Višegrađana, među njima i moj rođak Zejnil Hasanbegović.Voda se iz Rzava iznad Splatice upumpavala i vodila do stanice gdje se sipala u lokomotive. Ta se pumpa u našoj kući čula po cijelu noć. I sada, kada zatvorim oči prije nego što ću zaspati, čujem jednolični zvuk: puf, puf, zvuk koji me je kao dijete uspavljivao.
Voz koji je dolazio iz Sarajeva je ulazio u stanicu direktno iz tunela, tako da bi iznenadio one koji su ga čekali na stanici. Voz iz pravca Dobruna se mogao vidjeti kako zaokreće u lijevo dok je još bio daleko negdje tamo prije ložione. Vagoni su imali prvu i drugu klasu. U prvoj klasi je bilo šest sjedišta, kupė je vratima bio odvojen od hodnika, a sjedišta su bila debelo tapacirana i prekrivena zelenim skajom. Drugi razred nije imao odjeljen kupe od hodnika, niti naslonima za ruke odvojena sjedišta. U kupeima su bile dvije drvene klupe postavljene jedna naspram druge. Bile su napravljene od manjih drvenih spojenih gredica, koje su bile izvijene tako da prate krivinu leđa i lakirane bezbojnim lakom. Tu je moglo sjesti šestoro ljudi, pribijeni jedno uz drugo, a po potrebi je sjedalo i više. Ponekad je bila velika gužva, te su ljudi stajali u hodniku, a nekada i između klupa u kupeu gazeći one koji su sjedili.
Dolazak voza je bio društveni događaj. Bio je jedan dnevni i jedan noćni voz iz Sarajeva i iz Beograda, te nekoliko lokalnih, za Međeđu, odnosno Priboj, te za Ustipraču, odnosno Foču i Goražde. Noću, oko tri sata su se vozovi iz Sarajeva i Beograda križali u Višegradu.
Mi, djeca, smo često iz dosade izlazili “pred voz”. Kada bi se voz zaustavio odmah bi se u cijelom gradu znalo ko je otišao iz Višegrada, a ko je u Višegrad došao. Ponekad je bila gužva pa su putnici ulijetali da zauzmu mjesto i prije nego bi izašli oni koji su trebali da izađu. Tako bi se zaglavili u uskoj platformi vagona, te uz psovke i povike bi se jedva odkačili jedni od drugih. “Stani, bona, kud si navalila jadna ne bila, vidiš da ne mogu izaći!”. Istovremeno je pratnja dodavala kofere kroz prozor. Neko je uvijek nekoga pratio i dočekivao. Ponekad, za vrijeme praznika, bi bila tolika gužva da su putnici visili na platformama, a neki su se čak peli i na krov voza. Pošto bi se gužva smirila i konačno se zauzela mjesta, odmah se raspakivalo ono sto se ponijelo za jelo, i prije nego je voz krenuo počinjalo se je sa jelom.
Istovremeno bi oko voza hodali prodavači i izvikivali šta je na prodaju. U junu su to bile trešnje, a onda rane jabuke “petrovače” i sitne rane kruške, poslije šljive, te onda jesenje jabuke i kruške. Voće se prodavalo u šerpicama, onoliko koliko je moglo stati u šerpicu, što je otprilike trebalo da bude kilogram. Putnici bi kupili voće, istresli šerpu na novinu u kupe, vratili šerpu, a onda bi trčali na česmu da ga operu, ili bi zamolili nekoga da im opere. Neki se ne bi usuđivali da idu nasuti vode, da im voz ne pobjegne, nego su molili nekoga od dokoličara koji su zurili u voz da im napuni flašu.
U Višegradu su bila dva “hamala”, jedan se zvao Redžo, drugom sam zaboravio ime. Imali su kolica u vidu drvene ploče veličine vrata, bez zaštitne ograde, na čijoj su sredini bila montirana dva kolska točka, te su kolica bila u vidu klackalice. U mirovanju su kolica uvijek pretezala na jednu stranu, a kad su u pokretu, onda je vozač svojom snagom morao održavati ravnotežu i istovremeno gurati kolica. Hamali su imali svoje stalno mjesto u blizini glavne ulice, gdje bi sjedili i čekali da ih neko zaposli. Međutim obavezno su izlazili pred voz. Ako su imali sreće povukli bi prtljag, nekad od jednog, a nekad od više putnika.
Za našu familiju je bio poseban događaj kada je trebao doći neko iz Sarajeva. Najčešće je dolazila mamina sestra, tetka Ferida, koju smo svi zvali Ferka. Nekoliko dana pred dolazak bi se sređivala kuća, mama bi srijedom na pijaci kupila kokoš, koja bi se držala neko vrijeme i prihranjivala u ćumezu. Kad bi došlo vrijeme dolaska lijepo bi se obukli i izašli pred voz. Buljili smo u u prozore dolazećeg voza, očekujući da nam se ukaže poznato lice. Kada bi ga ugledali, onda bi smo mahnuli rukom i potrčali razdragano do vagona, primali prtljag kroz prozor. Onda smo čekali da tetka izađe, ljubili se. Bio je to događaj koji nam je unosio veselje i promjene u naš jednostavni i monotoni život. Kod kuće se onda očekivao momenat da se odgonetne “Šta li je donijela?”. Pitanje je visilo u zraku, a nismo ga mogli postaviti.
Tetka se trudila da donese nešto što mi nismo mogli kupiti u Višegradu. Jednom je donijela banane. Ja ih do tada nisam nikad vidio. Oprezno sam probao jednu, a onda tražio još. Tetka, koja je bila duhovita žena reče:” Vidi ovog malog, nije ni znao šta su, a sada traži još.” Kada bi tetka odlazila, pratila bi je samo mama na stanicu. Mama bi obično kupila teletine od buta, “teleći šal”, tetki da ponese u Sarajevo. Kada bi se mama tužna vratila sa stanice u zraku je visilo je pitanje koje se nismo usuđivali izustiti:”Je li nam išta ostavila?” Obično je tetka ostavljala nešto para za djecu.
Jednom, ili dva puta godišnje putovala je mama u Sarajevo, kod svoje rodbine. Pošto sam ja jedini bio još mali, često bi povela i mene, a ostâli bi ostali da se snalaze bez nje. Ja sam pred kondukterom morao glumiti da imam manje godina, kako bi prošao sa “pola” karte. To je za mene bilo veliko opterećenje, svo vrijeme sam sa strahom očekivao konduktera i preispitivao se šta ću reći kad kondukter dođe. “Mali, kolko imaš godina”?, konačno bi stizalo pitanje. Ja bih stidljivo odgovorio: “sedam”. “Hm, sedam godina, a mogao bi u vojsku poći”, odgovarao je kondukter i mahajući glavom odlazio dalje. Tek tada sam se mogao opustiti i tada je za mene počinjalo putovanje. Sve sam stanice znao napamet. Voz je prvo prolazio dubokom dolinom Drine. Šip, Brod na Drini, Međeđa, Ljučevo. Sâme sive strme stijene i uspjenušana Drina. Neki su se Srbijanci čudili divljini ovog kraja. Ja, koji nisam maknuo dalje od Sarajeva, i koji nisam znao za ravnu Posavinu , Vojvodinu i Šumadiju, počeo bih braniti svoj zavičaj. “Da vi znate samo kako je ovdje plodno. Kakvi su ovdje orasi i šljive!”, pokušavao sam ublažiti sliku divljine.
U Međeđi je bilo presjedanje. Tu je čekao mali voz za Priboj. Međeđa je bila poznata po trešnjama “alicama”. U Ustiprači se presjedalo za Goražde i Foču. Pruga je išla do Miljevine prateći dolinu Drine.[b]Prema Sarajevu je pruga išla dolinom Prače. Opet divljina. Uspjenušana voda Prače preskače preko velikih stijena. Mala stanica Dub. Dub je selo negdje gore u brdima. Ovdje ima samo stanična kuća. A onda Brčigovo, šta mu je sad to? Pristanište, nije prava stanica. Samo mala kućâra, kao da je klozet, ćenifa. Onda sasvim malo proširenje brda, utok Rakitnice u Praču i onda stanica Mesići –Rogatica. Odavde je vodio krivudavi put dolinom Rakitnice do Rogatice. Odmah iza Mesića malo akumulaciono jezero za hidrocentralu, jedva se vidi, jer voz stalno prolazi kroz tunele.
Od Mesića ista pjesma, samo kanjon sivih strmih stijena. Banj- Stijena, Renovica, pa onda Prača, kao neko čudo, kao neki grad.[/b] Imala je tridesetak kuća uz prugu. I džamiju sa vitkom munarom u centru mjesta. A to se nakon one sure klisure činilo pravim gradom. Dalje se voz penjao, Podgrab, pa onda Sjetlina, velika stanica u alpskom stilu. Nigdje kuća ni mjesta. Samo stanica. Gdje je ta Sjetlina, Bog zna? Tako i Stambolčić. Samo velika zgrada stanice u borovioj šumi. Tu je voz obično čekao križanje, i tu su se putnici pripremali za veliki tunel.
Voz kreće, prozori se zatvaraju, prestaje priča. Tunelu nikad kraja. Kad voz ubrza, znači ide nizbrdo, prešli smo pola tunela. A onda se prosvijetli. Planinski pejzaž, borova šuma i zeleni proplanci. Zimi snijeg. Stanica Koran, odmah do nje Pale. Malo ravnice među planinama, ima i zgrada. Voz polazi, opet u kanjon. Ispod pruge provalija, dole Miljacka kao potok, i ne vidi se. Konačno Babin Zub sa desne strane, tvrđava na brdu, “Jajce” kasarna. I onda se odjednom sve otvara, sve je prepuklo, pred očima grad iz snova, desetine vitkih munara. Sarajevo. Voz zavija i približava se Bistriku. Na stanici Bistrik čeka nas tetka.
Iza same zgrade stanice u Višegradu, s druge strane ulice, naslonjena uz brdo, bila je zgrada u kojoj je bio smješten Dom zdravlja željezničara. Tu je kao doktor mnogo godina radio neki Rus, prezivao se Staljicki, ili tako nešto. Jednom me mama vodila kod njega na pregled. Ali mnogo više pamtim kada su mi u istoj ambulanti izvadili zub. Dok smo se mama i ja vraćali u grad svo sam vrijeme psovao: “jebemti, jebem ti” i od bijesa bacao maramicu koju mi je mama dala.
Nešto dalje, kada se već prođe stanična zgrada, paralelno sa tračnicama bile su dvije jednospratne zgrade sa stanovima za željezničke službenike. Tu su stanovali neki moji drugovi, Fuad Krvavac, koji je sa mnom išao u razred, pa onda Zijo Salić. Iznad stanice je bilo selo Ban-polje. Nešto iza ložione su se sve šine ujedinile u jednu prugu koja je živopisnom dolinom Rzava kroz tunele i preko mostova išla ka Dobrunu.
Bosanska Jagodina je bila prva stanica, u stvari pristanište. Jagodinu su činile dvije tri kuće. U Jagodinu smo išli na kupanje i “u ribu”. Tu je priroda bila sasvim divlja i pejzaž je podsjećao na kanadski zapad. Sljedeća stanica je bila Dobrun. U njemu je u podnožju brda bila stara pravoslavna crkva. U polju pored rijeke je bilo selo sa džamijom. U Dobrunu je živjelo pretežno muslimansko stanovništvo. Tu je ranije bila fabrika “Terpentnin”. Iza Dobruna je bilo Vardište, i neposredno iza njega na ulazu u jedan tunel je bila skulptura srpskog ratnika, ulaz u Srbiju. Od Mokre Gore se voz penjao uz Zlatibor, usponom koji se zvao Šargan.