Rogatica
Putopisne crtice
Detalji
Autor(i): G.PL.B.
Publikacija: NADA
Datum izdavanja: 01/04/1896
INFOBIRO arhivski materijal broj: 403641
Datum dodavanja u arhivu: 26/12/2007
Tekst članka
Ne htjedoh biti običan putnik, te se na šetnji HercegBosnom zaustavi u Sarajevu, ulazi mu tamo u kavane i izbrane restaurante, a da udovolji svoju znaličnu il naučnu dobru voljicu (Bog znade: što više!), dopre svojom nogom najviš do „Kozje ćuprije” il par metara dalje Dolačke carine, puškomet više kolodvora. Ne htjedoh biti takav putnik, pak za to i mogu poštovanim prijateljima da ponudim evo po koju crticu, sabranu mrva podalje s glavne željezničke pruge, i pozivam ih tako na malu šetnju u Rogaticu. Rano zorom krećemo se iz šeherSarajeva. Kroz kratko vrijeme, vozeći se spram istoka eto nas u dubokom klancu Miljacke. Čas uzbrdicom, čas pod nogu mnogo se savija ova lijepa cesta, i pošto izmaknu dva sata, iščezne ti Miljacka s vida, a kola zaokreću k sjeveroistoku. Tu se proširuje dolina; ko šarni ćilim prostrle se onuda bašče, oranice i livade, malene mlade šumice i seljačke kućice. U dnu ove drage pri rodne slike diže se silna Romanija planina, a njoj po vrhu izlazi zlatna ploča mladoga sunašca. Što bi trenuo trepavkama promijeni se cjelokupna slika, dugačke, zlatne sunčane zrake preliju preko bajna prizora raskošnu boju; sve je oživljelo, sve podrhtava i titra. Kupajući se u mladome suncu, eno ti Mokro oku nadomak. Cesta se penje mnogom serpentinom sve više i više, s desne i lijeve sve gušća šuma i pošto se voziš gotovo sahat puta, uhvatiš vrh, što se ispeo 1376 m nad morem. Tu će kočijaš zaustaviti otegnutim glasom konje, a oni srču onda žedni gorsku izvirvodu i okreću se spram kola, ne bi li prokučili pametnijem očima gdje su. A svjež putnik u toj vedroj i tihoj visini gleda dolje duboko pod nogama selo Mokro i sitne mu kućice, i divi se kako daljina sve još više poljepšaje. Pak tako! konji gasni, cesta položitija, šuma gušća, te za dvadesetak minuta eto te gori u presrt — u Naromaniji. Planinska kosa povlači se odovud spram juga, a ošumljeni vrhunci dižu se 1500—1600 m. Ime ove planine potječe iz doba borbe istočnorimskog ili bizantinskog carstva protiv slovjenskih plemena. Nije tomu davno, što je ta gora bila skrovištem vuku i hajduku, naročito se u njoj nahodio starina Novak. Nama se megju tim žuri. Rekavši „zbogom” velikome hanu na vrhu gore, voziš se kratkom ravnicom, koju je nekad ustaška ruka nemilo opustjela i obrijala, nego danaske — hvala savjesnom vršenju zakona — primilo se onuda mlado stabalje i ote se pustoši, pak što gusta crnogorica, što jara bjelogorica čine ti hlada, krijepe te i vesele pluća i oči. Kraj hanObhogjaša imade natpis, gdje je megjaš rogatičkog kotara, i pošto se cesta malko sjeverno okuci, pukne ti pred očima — glasinačka visoravan. Od Sarajeva dovle priviklo se oko samoj pitomini; sve nježne i drage doline i sudolice, bistre žuborvode i živa zelen, a tu na Glasincu umaklo lišće postrance, a pred tobom ovladala lisina, podsjećavajući na kamenito razvaljeno groblje. Ne šušti brz potočić, ne šumi gorsko povjetarce u krošnjama, ljepota prirode sakrila svoja lica s onu stranu Romanije. Istom u dalekom polukrugu privigja se, da pustu visoravan zatvara šumovit vijenac. Od sjevera okružuju glasinačku ravan Kopito i opruženi Devetak, od istoka obraslo gorje rogatičko, od juga Pračanska brda, a dalje postrance Žep, Sjemeč, Jahorina i Klek, što se vise nad ona prva i što im se ljetu pod kraj još bjelasa snijeg po vršcima. U okrugu ovakijeh gora stoji na osami povelika zgrada. To je vojnička stanica u Podromaniji. S lijeve vidiš gdje se crveni krov crkvice sv. Ilije u selu Sokolcu, koje se ondje naselilo istom od kakijeh 30 godina. Pošto smo se vozili pola sata sve pod nogu, stigosmo u podne u Podromaniju, da se ondje odmorimo, ne baš uz najveću lagodu u skromnoj brgjanskoj gostionici. Glasinac je stan mrtvijeh, nekropola na glasu. Zato ostadoh da to popodne projašim onuda, pak da prenoćim, te sutra onda produljim put u Rogaticu. Ova mrtva ravan uz sve što skriva još mnoge zanimljivosti, obogatila je s mnogo dragocjenih iskopina bos.hercegovački muzej u Sarajevu. Imade tu bezbroj grobova, gdje su stari Iliri prije 2—3000 godina sahranjivali svoje mrtve, a uz tu starinu nadostavljaju se grobnice iz srednjeg vijeka. Po višim i nižim isponcima eno preostataka starih gradina i opkopa iz ilirskog doba, a nedaleko opet tragova crkvi iz vremena osmanlijske provale 14. i 15. vijeka. U izravnoj blizini prostrlo se muhamedovsko groblje, a u isti mah zahvataš okom obelisk, što su ga carske i kraljevske čete u bratskoj uspomeni podigle onim svojim drugovima, koji tu padoše god. 1878. Tik uz sredovječno groblje na Crkvini diže se drugi takav obelisk, a od prilike ‘/a km podalje ovjekovječuje još jedan takav kamen junački grob onijeh vojnika 37. regimente, koji tu izdahnuše vjerni kruni i svojoj zastavi. Domaće pučanstvo ustupilo je dragovoljno god. 1893. zemljište da se podigne spomenik, gdje su ubilježena imena palijeh junaka u svim glavnim jezicima naroda, koji živu pod žezlom Njegovog Veličanstva našega cara i kralja. Glasinačka visoravan jeste premahom brežuljkasta. Imade onuda dobrijeh pašnjaka, tek nije dosta natopljena. Tom ravnicom vijuga se mala kraška riječica Rešetnica, što ljeti presuši, a nabuja kad udari pljusak, i u proljeću. Ta voda uvire u duplji kraj Pavića, u takozvanoj pećini Megari. U toj pećini biće da imade zanimljive sige. Na žalost počeo se hvatati mrak, te se više nije moglo u nju. Sve da su ovi krajevi vodom siromašni, ipak glasinačka visoravan prija stoci i stočarenju, i lijepo je vidjeti ono mnogo blago, bogata stada konja, goveda i ovaca, što onuda veselo pasu. Prije nego što se oprostismo s prirodom na ovoj ravnici, uhvatismo još zgodu, da posjetimo selo Sokolac i km od Podromanje. Kraj sela na uzvisici diže se istoćnopravoslavna velika i lijepa crkva sv. Ilije, koju otpočeše graditi još god. 1866., a dovršiše je nakon okupacije. Ta crkva stoji u temeljima nekih starih utvrda, okle se i prozvalo ono brdo Gradac. Eto vam glasinačkoga bogastva sve u samim spomenicima. Ne mogu a da ne napomenem, da je nekada iz Romanije pak preko Podromanije išla u dolinu Drinače rimska cesta, kojoj su našli nekoje tragove u najnovije doba. Isto tako vodila je prometna rimska sveza preko Glasinca, Rogatice i Višegrada dalje na istok. U poznije doba, znade se, da su dubrovački karvani prolazili preko Glasinca u Zvornik. Pošto svanu, krenusmo se dalje. Žalibože što se nadvila magla, te ne mogosmo da nam se umah na početku daljnjeg putovanja oko pase po slobodnoj prirodi. Ipak dosta jaka struja, koja u visini od 900 m uvijek piri, raspršila je doskora magle, tek okolnih brda još ne dogledasmo. Ovile ih teške oblačine, samo tu i tamo na zamahu vjetra vedrilo se i provirkivahu šiljci silne Romanije iz oblačja. Sunce ih bojilo crvenilom i pričinjalo se, e se desiš u ogromnom pozorištu, gdje pri koncu čina laki geniji oblake nose i sve više iščezavaju s njima i nestaje ih. Za jedan sat prevalismo polje. Došavši pod Vitanj, gdje se cesta i opet penje, počelo se vedriti. Romanijaplanina zatvarala veličajnu panoramu, koja puče pred tobom, osvrneš li se u okrug sa zavoja ceste. Što se dalje voziš, sve to većma širi se obzorje; gledaš: Trebević, sniježnu Bjelašnicu, Jahorinu, Klek i daleko, daleko Volujak, Maglić, visoka brda u Crnoj gori i Srbiji. To sve u daljini, inako je priroda oko tebe pusta, goli kras s nekim grmeljcima. Selu ni traga, jedino što progješ kraj koje seljačke kućice uz kakvu malu oranicu, pa i to jedva jedvice na rijetko posijano. U ovom osamljenom kraju pružila se lijepa zgoda vojničkoj upravi, koja je ondje osnovala topničku streljanu. To vježbalište zove se Ivanpolje. Pošto si odatle pošo četiri kilometra nizbrdice i progješ još kroz uzan klanac, svane duboko pod tobom jedna plodna kotlina, a u toj kotlini jeste meta našeg putovanja — Rogatica. Ne treba ti ljepšeg pogleda, pošto će te ovaj prizor sigurno iznenaditi. Cesta se spušta u dugačkoj serpentini, po boku ti pitomo selo Kovanj, svuda izbila zelen i šušti rodna vlat, što ovjenčava Rogaticu prijaznom milinom, i kamo stižemo kroz y4 sata. Rogatica je sjedište rasegnutog kotara. Mjesto leži u pitomoj kotlini na vodi Rakitnici, a prijatne mu kuće provirkuju iza granata drveća. __Ko svi gradovi istočnog tipa, imade i Rogatica svoju glavnu trgovačku ulicu, svoju ,,čaršiju”. U toj čaršiji nema stanova, već se diže u pola a la franca sagragjeno zdanje, a to vam je „han”, te medresa i mnogi novi nakon okupacije posagragjeni dućani, a imade i takijeh — iz starijih vremena — koji se odlikuju čudnovatom starovjekom osebinom. Na ulazu u mjesto jesu vojničke barake, pod strminom Lunja. Dalje južnije jeste Matovo brdo, okle je najljepše pogledati Rogaticu. Spram istoka diže se Crvenjac, s jugoistoka prilično zagajeni Saranj. Pod Matovim brdom izbija jako vrelo Toplik, što deset koraka od izvora već pokreće veliki mlin. Ime mu Toplik označava stalnu temperaturu, zimi diže se magla poput gusta dima iz te vode. Otkud pošo da pošo, u Rogaticu ne možeš doći a da ne progješ kroz defileje. Sigurno da je takova okolišna priroda Rogatici u velike pomagala u obranbenim prilikama. Po svjema vrhuncima imade tragova starijem, utvrdama i svagdje ćeš sresti imena: „Grad”, „Gradac”, „Gradina”. Jamačno te je Rogatica rimska naseobina, u tom mnijenju utvrgjuju nas mnogi i jasni natpisi na starim kamenovima. Da li je na mjestu Rogatice postojala kakva ilirska naseobina, ne može se sigurno reći ni posvjedočiti. Ipak nagjoše tamo prigodom iskopavanja g. 1894. dvije glinene posude iz prehistorijskog doba. Nekoliko slojeva više našlo se je rimskih komada od bronca, a po vrhu svega steralo se cigansko groblje. Ne zna se pravo ni rimsko ime Rogatici. Na višegradskoj cesti imađe kamen i po nekim ostancima pisma na tom kamenu saznalo se samo toliko, da je tu bio rimski grad, kojemu se ime počimalo slovkom Ris. Nego na žalost je taj natpis previše prebrisan, pa se ne može čitav pročitati. U dvorištu Muftijine džamije stoji kamen s klasičnim natpisom. Takijeh kamenova s kojekakvim šarnim ukrasima nalazi se jošte na nekim mjestima, kao i kamen miljnik u dvorištu Careve džamije, pa kamen u Arnautovićima i kamen u Huseinbegovoj džamiji. Još nalaziš takova kamenja uzidana u istočnopravoslavnu parohijsku crkvu, u ćupriju kraj škole, u gradskoj bašči, u nekojim privatnim kućama i u časničkoj bašči u logoru. Mnogo kamenje iz srednjega vijeka posvjedočuje, da je Rogatica i u to vrijeme postojala kao kolonija. Tako imade prelijep kamen sa sarkofaga s dobro uščuvanim natpisom iz srednjega vijeka. Taj komad uzidan je u zid istočnopravoslavne crkve. Na groblju uz selo Lagjevina, 5 km od Rogatice, naići ćeš na ogromne nadgrobne kamenove s natpisima, što ti nefaljeno zbore i govove, kolika su vlastela u srednjem vijeku, u predosmanlijsko doba, ovuda živjela i pomirala. Osmaniijsko doba ostavilo nam je spomenika već iz 15. vijeka, okle potječu obje male ćuprijice preko Rakitnice. Stil tijeh ćuprijica sasvijem je nalik na stil višegradske ćuprije, koju je gradio g. 1577. Mehmed paša Sokolović. Tursko ime gradu jeste Čelebipazar. U Rogatici živu većim dijelom muhamedovci, pravoslavnih imade sasvijem malo. Rogatićani su veoma gostoprimni ljudi, vesele se ako tko posjeti njihovo mjesto i pohvali njihov napredak. Posjeta antropologa i arheologa g. 1894. i 1895. još im je u živoj pameti, ko što će se i učeni posjetnici uvijek rado sjećati ljubežljivosti i prijaznosti rogatičkog gragjanstva. Rogatica je na glasu ko pobožno mjesto. Mnoge božje sluge i ugodnici, mnogi vjerski uglednici potječu iz Rogatice. Hadži Muhamed ef., rahmetli šeihulIslam carigradski, bijaše rodom iz Rogatice. I danas imade u Bosni mnogo odličnih sinova u javnim zvanjima vjerskim i državnim, koji se rodiše u Rogatici. U rogatičkom kraju svijet se marljivo bavi narodnom domaćom industrijom. Osobito su na glasu tkanine, bez i vuneni ćilimovi, ne toliko zbog posebnih šara, koliko što su trajni. Streke su većinom crvene, plave, crne, bijele, katkad žute. Po nekojim muhamedovskim, a i pravoslavnim kućama, naročito u Godomilju, Glasincu i Sokoloviću izragjuju još ćilimove u šarnim kariranim uzorcima. Mimo ovu domaću industriju važno je u Rogatici još učinjanje kože za opanke (tabakluk) i pravljenje opanaka. Konji i rogato blago jesu glavnim predmetom trgovine. U najnovije doba trglo je najviše u napredak govedarstvo i konjarstvo. U poljoprivrednom gospodarstvu gaje se naročito pašnjaci, žita i krumpir, koji je u cijelom kotaru upravo na glasu. Naravno, te ko u svakojoj gospodarstvenoj grani, podupire vlada i u ovoj kulturi gospodare izdašno, a uspjeh je sve to bolji, otkako se je domaći svijet priučio racijonalnijem poljskom orugju i obragjivanju. Tko je lovac naći će u rogatičkom kraju prave gospodske lovine. Imade onuda megjeda, veprova, srna, vukova, lisica, jazavaca, vidra, kuna, divljijeh koza (na dva mjesta u kotaru), te na pretek ptičje divljači i grabilica. Pošto nam preostađe vremena, ajde, rekoh, da zagledamo malko prijatnu okolinu rogatičku. Lijepo je išetati se na konju nakon zdrava ručka k ćupriji na riječici Prači. Kraj Muftijine džamije račva se cesta na istok Višegradu i južno u Goražde. Još pred okupaciju, te i nešto nakon okupacije, bijaše tuda glavna poštovna sveza iz Sarajeva preko Rogatice u Plevlje, danaske megjutim udario je promet u Plevlje iz Sarajeva preko Goražda. Cesta Rogatica—Jabuka, što se prisastavlja s onom gore napomenutom cestom, upravo je remek gragjevina, a probila se onuda godine 1880.—1883. Prije je bila ondje ko prtina ili nogostup, kuda je za osmanlijskog doba prolazila pošta. Cesta se vije kotlinom dva sata puta, dok zaokrene — as njome i voda Rakitnica — u uzak klanac. Tu je obuhvate silne pećine s desne i s lijeve, tek ove pećine nijesu gole, već ih obraslo grmlje i šikara. Te su pećine u velike nalik na stare razvaline, a iz mnogijeh duplja izlijeću golubovi, uplašeni lupom kola i glasnim razgovorom. Mnogi lešinar vije se visoko nad našim glavama. Nakon 2 km vožnje izigješ iz toga klanca, a pred tobom svane „Gnjila”, preko koje vodi cesta u Jabuku, odnosno Goražde. Tu se odvaja cesta od vode Rakitnice (koja je onuda kroz živu lit prokopala put u Praču), pak se penje pomalo. Priroda se prikazuje svaki čas u drugoj slici, dok se kod 8 km ne dogodiš na najvišoj tački toga porasta. Šta Alpi?! Pred tobom se eto prosu najraskošnija draž, što ga može da stvori živopisna priroda. Dolje pod nogama izvija se i pjeni uz strašne pećine Prača, a iz korita joj dižu se orijaške kocke ljuta kamena. Voda se ruši divljim i naglim padom. Zrak ispunjava bijesni šum …. a kroz taj šum hvata ti oko u zapadu preko Drine Vijogorplaninu. Tamo preko obale, a pred nama eno Gnjile, što se razavila kao silno krilo, a mjesto perja obraslo gustom šumom, što je gdjegdje ko plješiva, pak vidiš krilu gole kosti, kamen goli. I ako je teško proći ovu goru, ipak su ljudske ruke i onuda put iskrčile, cesta ko bijela crta vijuga se uz nju. Kod 12 km spustila se je naša cesta do vode. Tu je Prača i dvije ćuprijice, što vode preko nje. Jedna je nova, a druga stara i prastara, toliko je trošna i ruševna. Čudna ta gragjevina sasvijem je od drveta. Izvedena je sasvijem originalno, a taj gragjevni sklop zadiviće te još više, ako uvažiš, da je ćuprija dosta visoko nad vodom. Uz ćupriju imade mala kavana, baš ko smišljena i za one, koji moraju da putuju i za one, kojima se hoće putovanja. Tek svud je poći, a kući je doći. I tako valja i nama da se oprostimo sa malom kavanom, starom ćuprijom, Pračom i Rogaticom. Jedino što ostaje to je uspomena o silnoj prirodi i uvjerenje, da je put istom onda lijep i ugodan, i sve što vidiš vrijedno, da se u slatkom sjećanju održi, kad ti sve to začinja iskustvo, da si u putu zborio i družio se s dobrijem ljudima. Jer samo dobri ljudi oživljuju mrtvu i nijemu prirodu, ko duša mrtvu ilovaču — Adama.