Dedo
Participant
    Post count: 1243

    permalink

    ——————————————————————————–

    U mrezi ribara, suza zene i osmjeh djeteta

    Zalogaji siromastva koje covjek otkida od zivota, samcu su svakako sladji od zalogaja bogatstva koji um hrane osjecajem neovisnosti o Stvoritelju. Zato su zahidi znali reci: “Faqri fahri” – “Moje siromastvo je moj ponos.”
    No, kada covjek nije samac, kada krov njegove odgovornosti pokriva nekoliko gladnih usta, tada su zalogaji siromastva gorki.
    Ovu pricu predajem covjeku po imenu Ebu Nasr Es-Sajjad. Plava riznica rizka danima bjese zatvorena za Sajjadovu mrezu. Kako mu nadimak (Sajjad) veli, Ebu Nasr bjese ribar. Porodica gladovase, a more nikako da se otvori darezljivoscu njegovoj mrezi.
    Smorenog pokusajima, razocarenje ga dovede na vrata dzamije jedne. Vidjevsi ga u suzama, tamosnji imam ga upita za razlog. Kada cu o cemu se radi, povede Sajjada obali mora, te ga ovako savjetova: “Istinski se na Allaha osloni, reci bismillah, i zabaci mrezu, Allah ne ostavlja bez podrske onog ko se samo na Njega osloni.”
    Imam ode za svojim poslom, a nedugo po odlasku njegovom, Gospodar svih riznica, mrezu Sajjadovu pocasti golemom ribom. Sajjad svjestan snage tevekkula, okrenu se trznici, te ribu prodade i kupi obrok svojoj porodici.
    Mozda predpostavljas da je ovdje prici kraj. Varas se prijatelju moj.
    Tek sto se zaputio svojoj gladnoj porodici, Sajjad susrete zenu sa djetetom, u halu u kom i sam do malocas bjese. Pogled djeteta bjese prikovan za saku hrane koju bjese kupio svojoj porodici. Sajjad stade vagati: “Gospodaru moj, ova zena ili moja porodica?” Pa sebi veli: “Dat cu njoj, i osloniti se na Allaha pa kako bude. Moja porodica ima mene, a ona i njeno dijete nemaju nikog.”
    Zena zaplaka iskrenom zahvalnoscu, a osmjeh procvjeta na licu djeteta. Sajjad se povrati svojoj kuci, a gladi niotkuda lijeka. Nije dugo proslo, kad tugu gladovanja prekide kucanje na vratima. Bjese to sin imucnog covjeka, koji nakon sto prepozna Sajjada veli: “Moj otac je preselio, i ostavio je oporuku da nesto od njegovog imetka udijelim tebi.”
    Slova nijesu dovoljno cvrsta da odrze tezinu radosti i zahvalnosti Allahu koju Sajjad tada osjecase. Sa tim imetkom kojeg dobi, poceo je trgovati. Korak po korak, zaimao je. Sam za sebe veli: “Zaimao sam toliko da sam nekada dijelio po hiljadu dirhema odjednom!”
    Cak ni ovdje prici nije kraj. Sajjad usni san. Pripovijeda nam sljedece:
    “Usnih sebe kako stojim na Sudnjem danu. Na jedan tas vage stavise mene, a na drugi moja ruzna djela. Pretegose me. Jedan melek upita drugog: – zar nije imao dobrih djela? Melek umjesto odgovora stavi na moj tas sve one hiljade dirhema koje podijelih. Bjehu to silna i krupna djela, ali ni malo ne otezase moj tas. Melek opet upita: “Je li mu ostalo jos nesto od djela?” Drugi odgovori: “Jeste, pregrst hrane koju je darivao zeni sa djetetom.” Stavise taj pregrst na tas, a on bjese tezi od svih hiljada dirhema.
    Vidjeh da su hiljade dirhema okrunjene oholoscu, zeljom da me zbog njih ljudi zovu darezljivim. Ali vidjeh da je onaj zalogaj hrane tezi, jer ga dadoh iskreno Allaha radi. I ako taj pregrst hrane gotovo da poravna vagu, ipak su ruzna djela bila teza. Stadoh groznicavo razmisljati, i nemogadoh se sjetiti nicega dobrog. Moj strah od Dzehennema ophrva me. Melek opet upita: “Je li mu nesto preostalo?” Drugi, na moje iznenadjenje rece: “Jeste.” Na tas stavise suze zene koju nahranih, i osmjeh djeteta koje usrecih. Suze i osmjeh, pretegose moja ruzna djela, i u tom me san napusti.”

    San Sajjadov nas uci da ne zapostavljamo zrna dobra koja mozemo uciniti. Tezina djela nije u njegovoj velicini, vec u nasoj iskrenosti. Mozda jedna suza i jedan osmjeh i nama budu presudni, da nas miloscu Plemenitog u Dzennet uvedu.