Velika i Mala pecina
Proljece je rano negdje krajem sezdesetih godina.
Ja ponosni djecacic koji je prispijo da “svuda” ide sa “velikom” rajom.
Ovakvi i slicni dozivljaji ce se ponavljati narednih par decenija.
Nedjelja je i fala Bogu nema skole koju nikako nismo voljeli,
a i kako bi pored tih dosadnih lekcija i strepnji da li ce se dnevnik zalomiti bas na tvojoj stranici.
Poslije obaveznog dorucka koji se uglavnom sastojo od dva jajeta, ovako ili onako, i “vise” hljeba, provirujem kroz prozor i vidim da se raja vec pomalo pocela okupljati.
Nije se trebalo dogovarati jer po nepisanom pravilu to je nas dan i nije trebala dozvola od roditelja.
Nisu nikad ni pitali gdje idemo i sta ce mo raditi taj dan.
S obzirom da su livade na Pticijaku prepune vode od tek okopnjelog snijega (nemoze se jos igrati lopte), a prosle nedjelje smo bili u lovu na vjeverice, danas najvjerovatnije idemo na pecinu.
Dobro utopljen i sa cizmama na nogama istrco sam na ulicu, a iza sebe cujem ono obavezno mamino “Nemoj se prljati i cuvaj se”.
A znala je kad se vratim negdje pred mrak da sve sa mene mora pravac u masinu, a ja u kadu na dobro “ribanje”.
Jos ako mi se oci budu vidile od blata bice dobro.
Uvijek smo nekako saosjecali sa rajom iz carsije.
Jadni oni moraju se igrati po haustorima, a nesmiju ni pomisliti da predju most, a kamo li da dodju na “nasu teritoriju” Pticijak.
I tako iskupljamo se polahko.
Jedni sa jedne a drugi sa druge strane Sokacica.
Bas ko kad se podijelimo u dvije grupe i hocemo da igramo “ta-ta”.
I hocemo, ali danas na pecini.
Samo od sebe se podrazumijeva da se ide u dvije veeelike grupe.
Sam odlucujes kuda ces.
Prva grupa ide jednostavno cestom prema Seljanima na Veliku pecinu.
Suplja gromila, uprava puteva, pored Ajnijine kuce (porodica Crnac), tatomirov most i jos koja stotina metara pa lijevo uza stranu na Veliku pecinu.
Velika pecina se nalazi iznad ceste, a prije Velike krivine, na otprilike pola puta do Seljana.
Pecina je otprilike mozda manja od pola sobe i ima mali izlaz na samom vrhu.
Manja raja se moze nekako provuci kroz taj izlaz i jos malo uza stijene i eto te “na pecini”.
Veca raja mora okolo i jos je opasno.
Moras se poprijeko pomalo pomicati i nikako gledati nadole.
Visis fakticki kojih tridesetak metara iznad ceste.
Danas kad razmisljam o tome ne mogu se nacuditi da nikad niko nije pao, jer je stvarno opasno.
Na pecini gore je bila mala ravan i izmedju borova bi se lozila vatra i pekli pastrmka, krompiri u zaru i purali pecenjci (mladi kukuruzi).
Jedne prilike su nasi mali piromani (Sef, Muta Causevic i Caje A.r.) bili sami na pecini i napravili pozar.
Zapalilo se siblje pa su i vatrogasci imali posla.
Druga grupa ide livadama na Malu pecinu.
Kroz Vrbanje, pa kaldrmom dalje sokakom pored Dzikinog, dok ne izadjes na livade.
Uglavnom obadvije grupe su u istoj visini i oni malo grlatiji se mogu dozivati.
Isli bi dalje livadama do Zagradca i onda uz sumu prema maloj pecini….
Prvo bi se sastani obadvije grupe kod Tatomirove kuce.
Pretrkeljaj sve dzepove nema li gdje koja “banka jal ona bijela para”.
Trkeljas dzepove i ako si siguran da nema nista u njima.
Uvijek su stariji imali dovoljno i kupi bi dosta jabuka od Tatomita.
Naravno jabuke bi podijeli svima, a nekad te zapadnu Bogami i dvijetri.
Hele tu bi se opet podijeli u dvije grupe i nastavi put.
Sada su grupe bile ravnopravno podijeljene i spremne za “ta-ta”.
…..a Mala pecina gore u samom vrhu.
I nema tu neke pecine osim u samom piklicu jedan komad stijene uklijesten u samu stijenu tako sa se mogo pomalo pomicati.
Ko joj da ime neznam ali vjerovatno na konto Velike pecine.
Kad ima Velika nek ima i Mala.
Mala pecina nesto bliza Rogatici a pogled takav da skoro cijeli grad imas ko na dlanu.
Iznad nje proplanak zaklonjen sumom…..
Bijase to idealno mjesto za cetnike u ovoj zadnjoj agresiji na Bosnu nam lijepu nasu.
Odatle su cetnici granatirali grad, a i ne samo odatle…..
Mogli su tacno vidjeti i poznati kucu u koju je pogodila granata.
A selo Krmcici blizu pa ni bratije nije manjkalo.
Dragi Allah im platio onako kako su zasluzili, zlotvori dusmanski.
A nas stari rahmetli nam je stalno prico kako je u drugom svjetskom ratu bio ranjen povrh kuka.
Pogodio ga bas sa Male pecine snajperom cetnik dok je on bio kod Uprave puteva.
Da li je to sudbina ili nesto drugo, da u ovom zadnjem ratu i ja budem ranjen, stotinjak kilometara dalje, na isto mjesto iznad kuka.
Da li je to opomena da u sledecem ratu moze moj sin da bude ranjen, a ja ubijen i zapaljen kao sto je moj stari u ovom ratu.
Ne oprastam, niti zaboravljam a i djeci mojoj trubim cesto o tome ko su i kakvi cetnicki zlotvori i kakva su sve zlodjela cinili.
…..Dolaskom na pecine pocinjala bi i igra.
Fino bi vidjeli jedni druge na udaljenosti od nekoliko stotina metara, svi redom podigli jednu ruku u vazduh uz povik:
“Poooceeetak”.
I nestali bi iz vidokruga.
Igra bi trajala dok i poslednji iz jedne grupe ne bi bio otkriven i eliminisan.
Ako vidis nekog prvi onda kazes (naprimjer) “ta Suljo” i za Sulju je igra zavrsena.
Moze ici kod ostalih koji su ispali i zabavljaju se necim drugim ili prate tok igre.
Potrajalo bi satima dok se igra ne zavrsi.
Najsladje je kad se nekom privuces a da te ne vidi i sapatom mu kazes da je izbacen iz igre.
Naravno vodis racuna da ne budes i sam otkriven i eliminisan.
U neko doba bi ti naompalo da u dzepu imas jos jednu jabuku koju bi sa apetitom pojeo.
Kasno popodne mrtvi umorni bi krenuli put kuca.
Preumorni, svi cestom jer nekako lakse ici……..