Lov na vjeverice
Lijepo i suncano poslijepodne bijase danas kod mene ovdje u Tilburgu.
Nedjelja i jes, pa Sumeja zavika da idemo setati po sumi, koja se i zove Wandelbos (suma za setanje).
Pristadoh odmah, a mene ti i ne treba dvaput pitati kad je priroda u pitanju.
Esma nehtjede jedva docekavsi da nas se rijesi, pa da se prihvati svojih derivata i da krene u akciju:
Usisavanje, brisanje prasine, pranje prozora, stora, podmetaca i tako to.
Hele svako koristi lijepo vrijeme za svoje zanimacije.
Nabrzinu skopam par sokica i Sumejino biciklo i preko vrata.
Jesen je obojila drvece i prirodu u samo njoj znane prelijepe boje.
Ko voli prirodu i zna uzivati u njoj ovakvi dani su ko stvoreni.
Ali nije danasnji izlet povod mog pisanja nego:
Sjecanje na ovakve i slicne dane nekada
Hodajuci tako sumskim puteljcima vratih se ponovo u moje djetinjstvo.
Sumeja se voza na biciklu i igra sa drugom djecom, a meni sjecanja naviru.
Uvijek bi s prva proljeca ili u kasnu jesen, izmedju ostalog, isli u lov na vjeverice.
Okupi se djeca (raja) iz citave mahale Gracanice i polahko uz Pticijak.
Ja lijepoga li mu imena, lijepoga i endemicnog.
Jos nikad nisam cuo da jos negdje ima mjesto sa takvim imenom.
Nekolike nas je desetine, svih uzrasta.
Od onih koje treba za rukicu voditi do onih mangupa kojima vec viri cigareta iz ugla usta.
Po dzepovima raznorazne dzakonije: cakije, klikeri, sarafici, pokoja banka…….
Pravac vodi preko Prvog sumarka koji se nalazi iznad Bandijere.
Lijeskov sumarak i ogulimo ga svake jeseni kad ljeljak sazri.
U njemu su bile uvijek jazavcije loge duboko pod zemljom, a tu smo vadili i “sigu”, slojeve necega izmedju ilovace i kamena, od cega smo pravili raznorazne igracke i predmete.
Dalje idemo kroz Drugi sumarak, onaj u kom se birvaktile tefericilo.
Hrastov sumarak a iza njega ima i dosta jasika.
Na tim jasikama smo cakijama urezivali svoje i inicijale prvih simpatija uokvirene srcima.
Kasnije ti urezi raspuknjuju, rastu skupa sa jasikama i postaju sve veci.
I postoje dok necije ruke sjekirom ne posijeku stablo.
Dalje idemo malo uzbrdo prema Sahinovom gaju ali ne ulazimo u njega nego idemo malo poprijeko i izbijamo pod same Krmcice.
Ime koje tom selu i prilici.
Cetnicko leglo, kako se pokazalo u ovome zadnjem ratu.
Da ne kvarim opisivanje mojih dozivljaja iz djetinjstva, idemo i dalje poprijeko preko livada i spustamo se u sumu.
Suma ili bolje reci potocine obrasle granjevinom.
Tu smo uvijek na vrijeme da uberemo 8 – martovske poklone nasim dragim majkama.
Visibabe, prve vijesnike proljeca.
Onda dolaze jagorcevine, sumarice i na kraju ljubicice.
Nase omiljeno mjesto za lov na vjeverice.
Jos smo relativno tihi mada nas ima Masala.
Prolom pocinje sa otkricem prve vjeverice, koju je neko pokreno zatresuci jedno drvo na kom je bilo njeno gnijezdo.
I od tog momenta do kasno poslijepodne niti znas a niti te interesuje ista drugo.
Ne osjecas ni glad, kad ozednis Bog dao potoka svakuda.
Ne osjetis ni ogrebotine na rukamai licu iz kojih klizi kapljica krvi.
Nista nije vise bitnije od onog momenta kad zatreses tankovijasto visoko drvo na kom je tog momenta vjeverica i onog momenta kada ona pada na zemlju.
Padne na zemlju a mi svi za njom a ona ponovo uz neko drvo.
U neko doba lov prestaje, kako i na ciju komandu ali pojma nemam
Uglavnom lov je uspio i svi smo zadovoljni. mada nista nismo ulovili.
Tek ce recimo Emir Kuca za par mjeseci donijeti par malih vjeverica. koje ce uspjesno pripitomiti i one ce biti nasi “kucni ljubimci” dok ih on ponovo ne odnese u sumu i pusti da slobodno zive kako je i Bog ostavio.
I onda predstoji najtezi dio posla, povratak kuci.
Nemozes iscekati da dodjes, operes se i prihvatis jastuka…….