Halcin panj
Dzambegovic Halil–Halco, sin Mujin,
Nas komsija sa druge strane sokacica, ili bolje reci mi smo bili na drugoj strani.
Kad dolazis iz carsije i hoces u sokacic kuca sa lijeve strane.
U toj kuci je kazu birvaktile zivio Mlatisuma Vehbija.
Ja se nesjecam, bio mali ili me mozda nije ni bilo tada.
Babo mu Mujaga radio u stolariji skupa sa Kurtom sa Holuca.
Bili dobri ahbabi.
Mujaga je bio nas nesluzbeni mujezin.
Kad bi udari kako nevrijeme, oluja jali krupan grad,
svi bi mi u kucu, a Mujaga napolje i pocne da “kujise”.
Nama djeci bi lahnulo kad cujemo njegov ezan.
Ucili bi Bismillah i znali da ce nevrijeme brzo proci.
A proci ce zato sto dragi Allah cuje Mujagin ezan i smilovace se cijeloj Gracanici a mozda i Rogatici….
Njegov Halco je bio i nas dobar ahbab.
Druzio se ja sa: Kerimom, Mumom, Halcom, Dzedom rahmetli (nasim zlatnim ljiljanom), Sefom, Brkom Cengicem…..
Razne smo generacije, ali jedna raja bili.
Propjevali hejbet puta mahalama Gracanickim u sitne sate.
Niko nije mogo sevdalinku zapjevati ko Brko.
Mozda, ali nako nasuho, podmazana grla nikako.
“Beharom se Bosna okitila………”.
Nikad nam niko nije izaso da zagalami.
Svi su znali da mi necemo dugo, samo nako malo u prolazu, veseli…..
Hele vrijeme kuletarica, onaj vakat kad se i po snijegu kora ufati.
Iscejfili mi i “Nisane” i “Banderu”, pomalo smrzli i istrazujemo nova mjesta.
Golem snijeg trnje se pod njim pogelo.
Ponekad leti ruka nako sa rukavicom u dzep od jakne i izvadi komad suhog mesa i u usta.
Za te svrhe smo koristili sto tvrdju suhovinu (onu sto nam majke ostavljase za graha), zato jer se duze zvace u ustima.
Nasli mi novu lokaciju blizu Bandere.
S vrha kad podjes prema Gracanici tamo na stotinjak metara bila jedna velika tresnja divljaka.
Pod njom je uvijek bilo veselo drustvo za “prvi maj”.
Eh sad negdje izmedju bijase velika medja.
Jos mi nalo povecali skokac snijegom.
Letimo jedan zadrugim i Bogami vecina se poslije skoka drzi za tur, ugruhas se u onu kost odakle je trebo rep pocinjati.
Zaletio se Halco, leti pet, sest metara i gruh.
Nako kako se drzo desnom rukom za halku naprijed a lijevom nazad za sjedalo, sve se razleti samo mu ono sjedalo u rukama ostade.
Baci on i sjedalo i poce da skace pomagajuci.
Kad sta ce ti biti ateriro pravo na panj od drveta koje je neko nekad posjeko…..
Vjerovatno onog panja vise nema, nagrizlo ga vrijeme.
A nema ni naseg Halce.
Dao je svoj zivot za odbranu Bosne, vjerovatno kao prvi Rogaticanin.
Kad su cetnici krenuli na Sarajevo preko Vraca on se suprotstavio njihovom podivljalom coporu, skupa sa svojim kolegama.
Halco je radio kao policajac u Sarajevu.
Hrabro je poginuo, uspijevsi sa kolegama da zaustave zlotvore u pokusaju da udju i nacine pokolje kakve su ucinili tamo gdje im je uspjelo uci.
Neznam da li je dobio zlatnog ljiljana, ali ga je sigurno zasluzio i kao rodoljub i kao covjek.
Molim dragog Allaha da podari lijepi Dzennet nasem Halci i svim nasim mrtvima…………
Dopuna 30.12.2013
Halil Džambegović pogunuo je 08.06.1992.god. na Hrasnom brdu kao pripadnik MUP-a. Dodijeljeno mu je ratno priznanje policijska “Medalja za hrabrost”.