Prokleta bara i istrrrrresaj
Evo jos dva dogadjaja iz bogatog djetinjstva Gracanicke raje,
a pisem ih skupa zato sto je u obadva uz mene, izmedju ostalih, sudionik i nas rahmetli Semso Kulovac.
Prokleta bara
Jedan od zimskih dana kada je temperatura padala duboko ispod nule.
A mi smo imali po Pticijaku nekoliko bara od kojih su neke imale precnik povrsine vode od mozda sedamosam metara.
Neke su presusivale za toplih ljetnih dana.
U nekima su opet rasle vrbe na kojima smo provodili dosta vremena praveci izmedju ostalog pishte i trube.
Naravno fatali smo i zabe, punoglavce i dazdernjake.
Cak smo u jednu, jedne prilike ja i Mare Imamovic sasuli nekolke kile soli praveci more…..
Zima je i posli mi praviti splav da idemo za “Ameriku”.
Ja, Semso i Suljo Jusufovic-Chato.
Suljo je stariji tri godine od mene a Semso mladji godinu od mene.
Izabrali smo onu gore baru iza Vrbanja, prema Zagracu, jer u njoj nije bilo vrba a ona povelka.
Donijeli smo i veliku chomagu (motku) duzine oko tri metra i nekoliko kamenova, odozdo iz Dijanovine, tezine tricetiri kile.
Kamenjem razbijamo led uz obalu sve dotle dok ne ostane slobodan splav u sredini.
Onda jedan skoci na splav, doda mu se motka i on se odguruje od jedne do druge obale i putuje za Ameriku.
Tako je doso red i na mene ali ja neiskusan, nisam znao drzati ravnotezu, i prevali mi se splav na jednu stranu i ja chim chimplak potonem u ledenu vodu.
Srece Suljo malo vece dijete od nas dvojice i nekako me iscupa.
Njemu sam zahvalan sto sam ziv i danas danile.
Natopijo se sav vode a i cizme pune.
Ukocio se ja od zime i ne mogu ni hodati.
Skino meni Suljo cizme dao ih Semsi da nosi, a mene na krkacu i pravac kuci.
Kako mu je bilo nositi me onako mokrog, zna on sam, ali je za nagradu dobio od moje mame nekolke kocke secera, a ja sam se zadugo ceso po kosi promrzlim prstima nebili ih makar malo zagrijo.
Tako se uspjesno zavrsilo nase putesestvuje za Ameriku…….
Istrrrrresaj
U ljeto i jesen smo uzivali beruci i jeduci raznorazno voce po svijeskim livadama i vocnjacima, a bogami i povrce po njivama i bascama.
Jedne prilike posli mi u Tatomirove jabuke.
Imo ih on dosta a ovaj put nam je meta jabuka krupnih socnih plodova, podaleko od kuce, u cosku njive zasijane psenicom jal kakom drugom zitaricom.
Vidimo kucu ko na dlanu i ako neko poleti da nas zajmi imamo kad uteci.
I popeli se mi na jabuku, beremo li beremo u njedra.
Valjda se zanijeli kad neko zavika “eto Mirka”,
i mi poskakasmo i pocesmo bjezati.
Medjutim neznam kako bi ali Seman ne uspjede pobjeci i osta na jabuci.
A pod nju stigo Mirko, najmladji Tatomirov sin…..
Imo Tatomir jos dvojicu.
Radovana traktoristu i Marjana sto je radio u knjizari.
Marjan pogino valjda oslobadjajuci Rogaticu, jal neko drugo mjesto od muslimana.
……Mirko, stariji od nas koju godinu, i ima govornu manu
Mi ostali pobjegli na sigurno odstojanje, trazimo kamenje po njivi da branimo druga i cekamo sta ce biti.
Semso se naravno prepo, a Mirko se dere:
Istrrrrresaj,
Istrrrrresaj kad ti kazem,
misleci na jabuke koje je Semso imo u njedrima.
Bogami Semso istrese jabuke, a i mi moradosmo svoje, da bi se on odmako od stabla da bi Semso siso i mogo bezbjedno uteci prema nama.
Te godine smo ovu jabuku otavili na miru………