Avdaga i Magbula
Avdaga, prvi sa lijeva
Babo i majka od nasih: Gileta, Safije i Cike, prezime Krluc.
Zivjeli su do, otprilike, pocetka osamdesetih u Vrbanju, a poslije u Carsiji. Cim predjes most u Vrbanju lijevo su kuce Suljage i Mujage Mehmedovi, pa onda Hasibage odnosno njegovog sina Halila Delije pa onda kuca Avdage Krluca.
Tipicna stara bosanska kuca sa zatvorenom kapijom koja je ipak uvijek bila otvorena jer je nama Gracanickoj djeci sluzila kao precica na livade Pticijaka.
Ista taka precica, koju smo koristili cesce bila je izmedju kuca Suljage i Mujage tacnije kroz Mujaginu avliju i dalje kroz njihove basce dok neizbijes u prvu livadu. Lutvagino se zvala jer je vlasnistvo Lutvage Nalbantica sa Tekije.
Kad udjes u Avdaginu avliju ona lijepo pokaldrmljena i odmah sa lijeve strane cesma na kojoj sam se napio vode sijaset puta. Kad bi ozedni skacuci po Pticijaku samo doletis i napijes se zacas i trk nazad. A najveci dio djetinjstva i jesmo, mi Gracancad, proveli na Pticijaku.
Iza cesme vrata u magazu koja je bila ispod cijele kuce a pored njih basamci koji su vodili gore na verandu, gdje su bili secija sa prozorima i vrata za ulazak u sprat kuce u kom je i zivio Avdaga sa svojom hanumom Magbulom i njihovom djecom. Za lijepa vremena se sjedilo na seciji a pogled se pruzo na rjecicu Gracanicu i preko nje na mahalu izmedju kuca Muhameda Skaljica i Sulejmena Causevica, Kikica. Kad udjes u avliju desno su bila vrata za ulazak u stalu. Pravo je bilo otvoreno u bascu koja je prelazila u njivu i dalje u livade Pticijaka.
Sva djeca smo znali raspored u Avdaginoj magazi jer smo morali cesto doletiti, sa Pticijaka po Cikinoj naredbi, po: sikiricu, konopac, zagu, cekic, eksere il bilo sta drugo sto bi nam zatrebalo u nasoj igri. Cika je i bio vodja nas mladje raje i od njega smo ucili raznorazne vjestine od gadjanja lukom i strijelom, kopljem, pravljenju satora i koliba do cardaka na drvetu. Kratko receno kroz igru smo ucili vjestine prezivljavanja, u prirodi i opcenito…
Te vjestine ce nam i te kako zatrebati, puno godina kasnije u cetnickoj agresiji na nasu Bosnu.
Uvijek smo bili na strani indijanaca pa tako i gledajuci prve filmove, od kojih se najbolje sjecam filma: Sto pusaka.
Vinetu nam je bio idol…
Dole nize, pet sest, kuca niz mahalu Gracanicu tih godina su zivjeli i Hodzici, Alija i Hasiba sa pet sinova: Munibom, Ramizom, Amirom, Salimom i najmladjim Subhom.
Rodjaci su blizi sa Avdaginom porodicom, kako vise neznam. Il su Magbula i Hasiba sestre, il je Hasiba Avdagina sestra, il, neznam Bogami.
Kasnije su Hodzici prodali kucu Oprasicu (Sejinom, rahmetli Zarfinom i Hamsinom babi) i odselili u Sarajevo. Kazu da je Alija (poznatiji po nadimku Secan) poceo sa par volova. Odselivsi u Sarajevo nastavio se baviti trgovinom i imo je mesaru. Svaki pazarni dan (ponedjeljak) je dolazio sa najstarijim sinom Munibom na stocnu pijacu u Rogaticu i kupovo stoku. Po pun kamion, onaj veliki stocni, bi gonio za Sarajevo.
Svakom je sinu Alija otvorio po jednu radnju, mesaru, cevabdjinicu ili kaku drugu a dalje su oni napredovali sami tako das u sada sva petorica uspjesni privatnici da nekazem bisnismeni.
I u ratu su Hodzici pomagali narod pa tako valjadose i meni. Kako sam bio u Kaknju a u to vrijeme se pare iz inostranstva mogle slati samo za Sarajevo. Nacuo ja da, mescin, Ramiz drzi mesaru u Brezi i odem ja. Pitam ga i on kaze nema problema te mi dadne adresu od babe Alije u Sarajevu. Treba pare iz inostransva da stignu na nekoga tvog i on samo odnese Aliji a Ramiz te odmah isplati u Brezi. Zamolih ja Amilu i stigose pare te ih ona odnese Aliji. Sutri dan sabahom ja za Brezu i dobih pare od Ramiza.
Hvala im, mnogim rogaticanima su pomogli a i drugima.
Alija je preselio na ahiret prije par godina, da mu dragi Allah podari lijepi dzennet…
Hele Avdaga ode u penziju. A zaradio je, kolko se sjecam po pricama, ko pekar u Kikicevoj pekari. Dok je bio mladji mogo se samo dobro zaletiti kaldrmom Vrbanja i preskociti rjecicu Gracanicu i eto ga u Kikicevoj basci. Jos koji korak i vec je mogo poceti da mijesi tijesto za: hljeb tepsijas, veknu, lepinu jal kiflu. I kad budu gotove i miris ze raznese mahalom vec mi djeca stojimo u redu sa parama u rukama. Poslale nas majke i letimo kuci da uz bijelu kahvu namazemo pastetu, onu crvenu, po vrelome hljebu. Dok ovo sad pisem osjetim miris rastopljene pastete pomijesan sa mirisom vrela somuna…
Kako ode u penziju Avdaga imade vremena kolko hoces da se vise posveti vjeri i oko kucanskim, bascanskim poslovima i cuvanju krave koja je itekako imala svoju ulogu u odhranjivanju malih Krluca. A izrastose svetroje u visoke a Gile i Cika u krupne osobe.
Avdaga je pripinjo kravu na svojoj livadi na dugacki konopac a sa sobom je uvijek nosio drvenu stolicicu I kandjiju. Ako je bilo prilike kisi onda je tu bio i crni kisobran onaj klasicni starinski. Ne mogu da ne primijetim da je stolicicu sigurno napravio Avdagin prvi komsija stolar Halimaga Catic, o kom sam ranije ovdje napiso pricu, a kandjija ona prava kocijaska. Nekazem ja da on nju nije koristio i za kravu ali joj je glavna uloga bija da nas djecu razgoni njome. A jesmo belajsuzi i bili skupa na celu sa Avdaginim mladjim sinom Cikom. Nesjecam se a i sigurno nije nikad nikoga udario kandjijom, Boze sacuvaj. Vise je onako staracki rondo i ruzio nas sto unistavamo travu gonjajuci hloptu, beruci kacun il lomeci grane beruci raznorazno voce. A bilo ga je po Pticijaku izobilja pogotovo na ovoj strani do Gracanice. Ma skoro sve je bilo pod vocnjacima.
Ih mogo bih jos ovako pisati heftu…
Negdje pocetkom osamdesetih prodade Avdaga kucu, bascu, njivu a prodade i miljceve na svojoj velikoj livadi. Mislim da su kuce tu napravili Curevci i drugi. Kupi kucu u Carsiji onde kad se hoce u Pohrid al od autobusne stanice, odmah iznad kuce rahmetli Ramiza Suljagica, autoprevoznika. Godinama si Avdagu i njegovu hamumu Magbulu mogo viditi kako idu klanjati vakat u Carsijsku djamiju. Prvo ide Avdaga sa rukama na iskrivljenim ledjima i francuzicom na glavi a pet, sest metara iza njega ide Magbula pod samijom…