Ama ovaj naš Teva me navelani i role Mare da obiđem Gračanicu,Vrbanje,a ja još usput obiđoh Serhat,Tekiju te napravih dosta snimaka da udovoljim i ostaloj raji.
U Vrbanje nisam zašao ima sigurno 25 godina,a na Vrbanju osjećaj izgubljenog insana.Gledam taj dio lijepe nam Gračanice s mosta ispred Suljagine a.r. kuće.Do njegove kuće Dinina i Muhina ruševina,samo konture radionice starog majstora Halila,su vidljive.Gore naprijed izlokanim makadamskim putem gledam kola prolaze,neka djeca se igraju sa cukama,niko živ poznat.Ali Vrbanje nekad moj brate,vrvilo od života,ljepote,mladosti i ljepote gračaničke raje.A danas neko sivilo,uvukla se tuga u potok koji vijuga i brzo teče,kao da želi da ta voda što prije sleti u svoje ušće u svoju Rakitnicu,beli je i ona kaharli.
Svojojm brzinom pere i spira,ali očito nemoćna da da odgovore na pitanja i nepoznanice koje muče insana.Odlučih pratiti Gračanicu do njenog ušća.Posmatrati njenu brzinu,ljutinu.Ljuta,namrgođena i neraspoložena za bilo kakva propitivanja,zapitkivanja žuri ispod svojih Gračaničkih ćuprija da što prije nestane dolje ispod Hajvanske pijace u ušće svoje Rakitnice.I tako je pratih do ušća,i slikahje,dok se ulijevala u Rakitnicu.Beli i njoj lahnu,ode,neobazirući se ,ode sa svojim tajnama i svojim ljutnjama,taka nam je sad Gračanica ljudi.Utom momentu začu seEzan sa Čaršijske đamije,avaz našeg Imama Madžid-efendije poče ispunjavati rogatičku kotlinu.Akšam.
Slike:
Kuca Selimbegović Amire
