Nasrudin hodza uci dovu
Poso Nasrudin hodza u neko selo da obidje ahbaba pa kad je stigo pod nekako brdo, a bio se umorio, rece:
E, daj mi Boze kako konjce da me iznese!
Ma nije to ni izgovorio do kraja kad eto ti tatara na konju uz kojeg je kaskalo zdrijebe. Kako pristize Nasrudina tatar poteze bic pa veli:
Deder efendija podigni ovo zdrijebe pa ga iznesi na brdo!
Vidje Nasrudin da nejma sale sta ce jedan i cemeran poturi ledja pod zdrijebe te ga nogu za nogom jedva iznese na brdo.
Na brdu tatar oplete konja bicem i odjaha a i zdrijebe za njim. Nasrudin umoran sjede da odahne pa sam sa sobom zbori:
Ja Rabbi! Il ti nijesi dobro razumio il ja nijesam dobro reko. Ja sam reko da on mene iznese a ne ja njega!
Zamalo stize hodza u selo nadje ahbaba a on rece:
U pravi vakat efendija. Snaha mi evo cijelu noc radja a nikako da se sa dijetetom rastavi. Tako ti Boga uci kakvu dovu da joj olaksa.
Hocu veli hodza ama su u mene naopake dove da vam ne bude neobicno!?
Uci hodza kakve znas samo nek se huda kutarise, zavapi domacin. Nasrudin dize ruke i iz sveg glasa povika:
Ja Rabbi! Dabogda ova zena nikad ne rodila! Nikad! Nikad!
I dok su prisutni u cudu slusali ovu naopaku dovu dijete proplaka. U radosti svi smetnuse hodzinu dovu samo je domacin potiho upito:
Ko te postovani efendija poduci da ucis ove naopake dove?
Zdrijebe! – odhukujuci rece hodza.