Anonymous
Zločinci su i dalje na slobodi i kreću se Višegradom, kaže Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena-žrtva rata”
MONSTRUMI S BIKAVCA JOŠ NISU KAŽNJENI
Na današnji dan prije šesnaest godina na području općine Višegrad počinjen je jedan od najmonstruoznijih zločina. Uoči srpskog praznika Vidovdana, 27. juna 1992., u kući Mehe Aljića na Bikavcu spaljena su 72 civila.
Preživjela je samo jedna žena, koja se, s teškim opekotinama, uspjela sakriti od zločinaca, a potom domoći slobodne teritorije. Preživjeli su i brojni svjedoci koji su iz okolnih kuća gledali plamen i slušali krike žrtava.
– Do danas niko za taj stravični ratni zločin nije osuđen, osim što se u Hagu nalaze zloglasni Milan i Sredoje Lukić, koji se terete i za spaljivanje civila na Bikavcu. Mitar Vasiljević osuđen je za druga zlodjela zbog lažne medicinske dokumentacije iz bolnice Užice – kaže Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena-žrtva rata”.
Ona dodaje da se mnogi ratni zločinci još nalaze na slobodi i kreću se Višegradom, “jer ih jednonacionalna Dodikova policija ne želi hapsiti”.
Među žrtvama bebe
Žrtve s Bikavca su stanovnici sela iz višegradske Župe, koji su najprije bili zatočeni u logoru smještenom u školi “Hasan Veletovac”. Na današnji dan prije šesnaest godina jedinica Milana Lukića zatvorila ih je u kući na Bikavcu, aktivirala nekoliko eksplozivnih naprava, a potom zapalila. Među žrtvama je bilo i beba i djece starosti od pet do devet godina.
(Avaz – Al. B.)
——————————————————————————–
DA SE NE ZABORAVI!!!
27. juna, 1992. Isti zločinci zatvaraju 70 bosnjačkih civila u kuću Mehe Aljića (na lokalitetu Bikavac), gdje ih zabarikadiraju, ubacuju eksplozive, a zatim pale kuću. Samo jedna žena, Zehra T., preživljava ovaj zločin i skriva se po brdima, a zatim biva nađena od strane Višegradske brigade (koji su držali veliki dio lijeve obale Drine) i odvedena na slobodnu teritoriju, gdje je primljena u bolnicu zbog sprženog lica i ruku.
Slučaj “Bikavac” i “Pionirska ulica”
14. juna, 1992. Milan Lukić, Sredoje Lukić, Mitar Vasiljević i ostali tjeraju 65 bosnjačkih civila, većinom žena i djece, u kuću Adema Omeragića u Pionirskoj ulici (Nova Mahala), gdje ih zabarikadiraju i pale kuću. Većina žrtava je bila iz sela Koritnik, gdje su po njih dosli Lukić i Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse koji su, navodno, trebali ići za slobodnu teritoriju – Kladanj. Samo jedna ososba uspjeva preživljava.
Deportacija u Visegradu
25-tog juna je izvršeno masovno prisilno iseljavanje Bošnjaka iz Višegrada. Nekoliko stotina žena, djece i starca je nasilno strpano u autobuse i odvezeno prema Makedoniji.
Srpski Crveni Krst im je dao odjeću i hranu, te ih natjerao da potpišu izjave da su dobro tretirani i da žele da idu u Makedoniju.
Po dolasku na granicu sa Makedonijom izbacili su ih iz autobusa i napustili. Makedonija ih je, iz razloga što su oni muslimanske izbjeglice i što već imaju suštinske probleme sa vlastitom muslimanskom manjinom, odbili primiti. Tako su višegradski Bošnjaci, u sred ljeta, lutali po ničijoj zemlji bez hrane i vode, sve dok neki Albanci iz obližnjih sela nisu došli i odvezli ih u njihove kuće.
Nijedna deportacija nije izvršena kako je obećana. To su sve bile prevare u koje su Bošnjaci, nažalost, uvijek povjerovali.
Svjedok, Muhamed K., koji je bio u “grupi za Makedoniju”, priča kako je prije polaska izvedeno petero ljudi i odmah ubijeno. Zatim nakon polaska autobusa, autobus je zaustavljen kod Vragomila, iza Dobruna, gdje je ubijeno još 11 ljudi.
Zločin u kući Mehe Aljića
27. juna, 1992. Isti zločinci zatvaraju 70 bosnjačkih civila u kuću Mehe Aljića (na lokalitetu Bikavac), gdje ih zabarikadiraju, ubacuju eksplozive, a zatim pale kuću. Samo jedna žena, Zehra T., preživljava ovaj zločin i skriva se po brdima, a zatim biva nađena od strane Višegradske brigade (koji su držali veliki dio lijeve obale Drine) i odvedena na slobodnu teritoriju, gdje je primljena u bolnicu zbog sprženog lica i ruku.
Masovna silovanja
Prije-ratni hotel, Vilina Vlas, je pretvoren u centar za masovno silovanje Bošnjakinja. Ta silovanja su činili Milan Lukić i ostali pripadnici Vojske genocidne tvorevine Republike Srpske. Nekoliko objekata u gradu su bili pretvoreni u centre za masovno i sistematsko silovanje sa ciljem da ponizi zrtvu.
Na osnovu ispovijesti srpskog vojnika, Milomira Obradovića, UN-ovom policajcu, naredniku T. Cameron, saznalo se kako je mlada žena, Jasna Ahmetspahić, skočila u smrt nakon što je konstantno silovana četiri dana zaredom.
Pored hotela Vilina Vlas, drugi centri za mučenje i silovanje bili su: srednjoškolski centar, baza VRS Uzavnica, Stanica policije, Zadružni dom, Višegradska Banja, Višegradska škola „Hasan Veletovac”, te mnoge druge lokacije.
Danas postoji Udruženje “Žena-žrtve rata” koji se bore za pravdu i prava silovanih žena u BiH.
(Bnet Press)